Šezdesetih godina prošlog stoljeća s razvojem subotičkih poduzeća i tvornica i porastom potražnje za radnicima, u blizini industrijskih zona nastaju nova naselja. Grad se širi na nekoliko strana, a nove stambene rajone, skromno komunalno opremljene, nazivaju prigradskim naseljima. Jedno od njih i danas nosi ime Novo naselje, podignuto uz staro naselje Aleksandrovo, koje su u to vrijeme uglavnom naselili zaposleni u nekoliko obližnjih, manjih i većih poduzeća (Fidelinka, Mlekara, 29. novembar, Bratstvo, Povrtar, Voćar...). Novo naselje je u svom začetku skromno, uglavnom s dvosobnim prizemnim kućama u nekoliko dugih ulica, bez ikakve komunalne opreme, osim električne energije. Poslije nekoliko desetljeća ono se još širi, lijepim katnim i komformnim kućama, dobija i odgovarajuću komunalnu opremu, velikim dijelom napravljenu izdvajanjem žitelja ove Mjesne zajednice kroz samodoprinos i sl. Danas je ovo jedan od omiljenih dijelova grada za stanovanje, zbog svojih mirnih, širokih i zelenilom uređenih ulica.
Djeca iz šezdeset i neke ovdje su bezbrižno rasla, igrajući se u širokim (neasfaltiranim) ulicama po prašini, blatu ili snijegu, a asfalt je stigao tek kad su dobili svoju djecu. Mnogi su odlučili ovdje ostati stanovati. Zazvučat će neobično za gradske uvjete, no prvih desetak godina kuće su imale samo vlastite bunare, jer je vodovodna mreža postavljena tek 1975. godine u osam ulica u Novom naselju i u naselju iza Gradske bolnice. I ovaj zahvat su sufinancirali građani, što je ostalo zabilježeno u Subotičkim novinama (broj 37, 19. rujna 1975., str. 2).
Na fotografiji: djeca iz »starog« i »novog« Aleksandrova na livadi u blizini Beogradskog puta, vjerojatno 1966. godine.