Vihor Drugog svjetskog rata izazvao je tragična događanja na čitavom europskom tlu, pa je tako i malena zajednica Hrvata u Starčevu, koja je brojala nešto više od tisuću duša, proživljavala tada vjerojatno svoje najteže godine. Većina ih se trudila ostati po strani i pokušati zaštititi sebe i svoje obitelji tako što se nisu zamjerali novim okupacijskim vlastima. Ipak, to je išlo prilično teško budući da su veze Nijemaca i Hrvata bile vrlo tijesne. Veliki broj nacionalno miješanih brakova utjecao je na germanizaciju pojedinih obitelji, pa su mladići čiji su očevi bili Hrvati, a majke Njemice, stupali u neprijateljske oružane formacije skupa s podunavskim Švabama. S druge strane, bilo je mnogo onih koji su još u prijeratno vrijeme gajili simpatije prema komunističkom pokretu ili bili članovi KPJ. Njihova sudbina u ratnim je godinama visila o koncu. Neki od antifašista, poput Blaža Kućana (1909. – 1942.) i Jose Baraševića (1908. – 1942.) stradali su od zločinačke ruke okupatora u beogradskom logoru Banjica. Brojnije su, pak, bile žrtve poginule na bojišnicama uoči oslobođenja. Bitka kod Batine tako je odnijela nekoliko mladih života. Ratne nedaće u kojima su se mjesni Hrvati našli privukle su pozornost i dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske koja je tada u prijestolnici Srbije imala svoje predstavništvo. U ljeto 1942. u posjet Starčevu dolazi dr. Ante Nikšić, konzul NDH u Beogradu. Tu je u kući Miše Brajca održao sastanak s uglednim domaćinima na kojemu je iznio prijedlog da se zajednica kolektivno iseli u Hrvatsku. Nazočni su jednoglasno odbili ponudu i odlučili ne napuštati svoje stoljetne domove. Potkraj naredne godine je došlo do kulminacije pritisaka njemačkih vlasti na Hrvate u Starčevu. Željeli su ih primorati da se dobrovoljno prijave u jedinice pomoćne policije (Hilfspolizei) i na taj način podrže okupatora u borbi protiv pripadnika pokreta otpora. Miša Brajac, politički prvak Hrvatske seljačke stranke u Starčevu, kao i župnik Franz Werner (1913. – 1990.), savjetovali su muškarce da se ne odazovu. Naravno, za svoju su nepoćudnost morali ispaštati. Nekoliko desetaka njih su kao kažnjenike odveli najprije u Ečku kraj Zrenjanina, a potom u borske rudnike na prisilni rad. Mjeseci koje su tamo provodili u logorskim barakama i teškim životnim uvjetima ostali su im zauvijek u sjećanju. Borski rudnik bio je jedan od najvažnijih objekata za njemačko ratno gospodarstvo u jugoistočnoj Europi. U okolici grada nalazilo se čak 33 radna logora za Židove, Rome, najamnike, političke osuđenike. Izvješće komisije koja je tijekom rata ispitivala stanje pritvorenih u ovim rudnicima među ostalim ukazuje na sljedeće: »Logoraši su polugoli i bosi s krpama na sebi. Mnoge barake su bez stakla na prozorima na temperaturi od minus 10 stupnjeva. Ljudi u logorima su samo brojke. Iz njih se izvlači i posljednja kap snage. Od studeni i iscrpljenosti logoraši umiru«. Starčevci koji su bili zatočeni u Boru preživjeli su strahote i poniženja ovog fašističkog zatvora i vratili se svojim obiteljima. Njihovi potomci još uvijek čuvaju uspomene na te grozne dane i priče koje su im djedovi prenijeli. Jedno im je vrijeme pružena mogućnost da od Njemačke dobiju financijsku odštetu za vrijeme provedeno u borskim rudnicima, ali ju, nažalost, nisu svi uspjeli iskoristiti. Za spomen i vječno sjećanje ostale su i fotografije snimljene upravo tijekom izdržavanja kazne. Na jednoj od njih, koju objavljujemo uz ovu priču, poziraju logoraši ispred baraka u kojima su bili smješteni. Među zarobljenima su bili Iva Šulaja, Tomica Žalac, Blaž Poljak, Paja Blazović, Josa Vuković, Blaž Tonković, Stipan Radočaj, Paja Gasenberger, Blaž Graovac, Števa Tonković, Marko Ruptak, Paja Stana, Iva Rajković, Đura Terzić, Paja Rajković, Tomica Blaženić, Nikola Grgić, Mata Bogut, Paja Dvorčić i mnogi drugi.
Dalibor Mergel