Uoči izbora najčešća riječ je razvoj ovog i onog, najprije cestovne infrastrukture. Pitanje je da li je neprekidni »razvoj« imperativ suvremenog svijeta? Svojevremeno je industrijski razvoj u Velikoj Britaniji prouzrokovao nagli razvoj gradova, a prvi čovjek koji je ovaj proces proučavao, Patrick Geddes, je u svojoj knjizi (1915.) pod nazivom Grad u evoluciji iznio mišljenje da je selo branitelj tradicionalnog duha, a grad mjesto gdje je rođena kultura koja se i dalje tamo razvija. Predvidio je dva moguća razvoja: prvi je neograničen razvoj, nestanak kulture, uništenje prirodnog okoliša i ovakav grad je nazvao Tiranopolis, a druga mogućnost je ravnomjerni razvoj, bitna promjena industrijskog društva koje se razvija u Eutopiju, grad po mjeri čovjeka. 
Teoriju o cikličnom razvoju gradova je razvio Oswald Spengler (1918.). Po njemu grad se razvija, postigne svoj vrhunac, a poslije počinje propadati, eventualno i nestaje. Pokušat ću Spenglerovu teoriju primijeniti na primjeru Subotice. Pravi razvoj Subotica je doživjela koncem XIX. i početkom XX. stoljeća, zahvaljujući razvoju željeznice. Grad je postao veliko željezničko čvorište južne Ugarske. Za sjedište južnih pruga izgrađena je jedna prava palača (nekadašnja Panonija). Preko željezničkih tračnica grad je bio povezan s nekoliko važnih morskih luka: Rijekom, Solunom i Istanbulom. Željeznica je u prvo vrijeme omogućavala transport poljoprivrednih proizvoda i dovoženje važnih sirovina za potrebe rastućih industrijskih pogona. Početkom XX. stoljeća Subotica je imala oko 9.000 industrijskih radnika. Po službenom popisu (1910.) bila je po broju stanovnika treći grad u ugarskom dijelu monarhije, samo su Budimpešta i Segedin imali više stanovnika. Na prekretnici vijeka izgrađena je Gimnazija, stari Sud, Sinagoga, Gradska kuća, kompleks banje Palić, dvije crkve: Kerska (sv. Roka)  i Senćanska (sv. Jurja), dograđeno i rekonstruirano je kazalište, razmišljalo se o gradnji još jednog, uveden je tramvajski promet. Osnivaju se nogometni klubovi (Bačka, Sand), 1900. godine pionir zrakoplovstva Ivan Sarić sa svojom ekipom na Topčideru kralju Aleksandru Obrenoviću i Beograđanima prikazuje nogomet kao novu sportsku igru.

Promjena imperije

Točno prije 100 godina, 4. lipnja 1920. godine, potpisan je Trijanonski mirovni ugovor. Novom teritorijalnom podjelom srednje Europe stvorene su od teritorija Austro-Ugarske tri države: kraljevine Austrija i Mađarska i Čehoslovačka republika. Dijelovi austrijskog dijela monarhije priključeni su kraljevini SHS, Italiji i Čehoslovačkoj, dio teritorija ugarskog dijela je priključen Austriji, kraljevini SHS, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj kraljevini (to je oko 75% nekadašnjeg teritorija Ugarske). Ovim činom granicama su presječeni glavni historijsko-komunikacijski pravci: drumski, željeznički i vodeni. Prekinute su i trgovačke veze, protok robe i ljudi, ideja. Tim ugovorom Subotica je pripala novoformiranoj kraljevini SHS i postala izrazito pogranično mjesto, po nekim podacima po broju stanovnika tada je bio i najveći grad. Zahvaljujući stranim investitorima došlo je do kratkog razvoja industrije, osnovano je desetak poduzeća, i 1927. je bilo već 10.300 radnika u njima. Stagnacija i relativno osiromašenje grada počelo je prije početka II. svjetskog rata kada je 1938., raznim poreznim i drugim mjerama, počelo premještanje vitalnih proizvodnih pogona u »sigurnije dijelove zemlje« (Beograd, Šabac, Kraljevo), često zajedno s kvalificiranim djelatnicima. Broj radnika pao je na 3.800. U ovom razdoblju izgrađen je Sokolski dom, Gradski stadion, Muški štrand na Paliću, tzv. Burza rada, pošta i carinarnica na željezničkom kolodvoru, postojala je radio stanica, a kazalište je pretvoreno u kino.  

Razvoj nakon decentralizacije

Nakon okončanja II. svjetskog rata ubrzano su se pogoršali odnosi između SSSR i FNRJ, te je nastavljena politika preseljavanja industrijskih pogona. Nova, još neraspakirana tvornica sapuna Slavica dijelom je preseljena u Novi Sad (Albus) i u Kruševac (Merima), livnica i tvornica poljoprivrednih strojeva iz Partizana odnesena je u Sarajevo, građevinsko poduzeće Izgradnja je likvidirano, a imovina predana Pioniru iz Zrenjanina itd. Odmah poslije rata, po broju stanovnika Subotica je bila treća, poslije Beograda i Zagreba. Granice su bile hermetički zatvorene prema susjedima. Prave promjene u razvoju gradova donio je novi Ustav 21. veljače 1974. godine. Ovaj Ustav je predvidio decentralizaciju, koja je omogućila izvjesnu samostalnost u odlučivanju, prije svega u nižim tijelima vlasti (republike, pokrajine, gradovi i općine). Subotica je dobila svoje izvore za financiranje, normalizaciju međudržavnih odnosa je donio i malogranični promet, što je za grad bio značajan izvor prihoda (Buvljak). Izvršen je i pokušaj reformiranja cjelokupnog privrednog i društvenog života. Na dvije lokacije (Prozivka i Aleja maršala Tita) počela je masovna stambena izgradnja (oko 700 stanova godišnje); u ovom periodu izgrađen je Građevinski fakultet, Elektroračunski centar, pokrajinski dječji dom Kolevka, robna kuća Beograd, međuopćinski SUP, autobusna stanica, Dom JNA. Ovaj period razvoja trajao je do 1988. godine, kada se u Srbiji počeo »događati narod«, čiji je rezultat bio višepartijski sustav.