Ophod kraljica stari je običaj ovdašnjih Hrvata. Vezan je za Duhove i dio je tradicije bunjevačkih i šokačkih Hrvata, a u život ga vraćaju hrvatske udruge. Jedna od tih udruga je HKPD Silvije Strahimir Kranjčević iz Berega. U toj udruzi kažu da je tradicija u ovom selu održana, te da se i danas trude organizirati ophod kraljica.
Običaj koji još živi
Kraljice će kroz Bereg proći i ove nedjelje, jer bez obzira na razdoblje i političke i društvene prilike u tom mjestu ovaj običaj uspijevaju sačuvati u mjesnoj hrvatskoj udruzi. Oni stariji članovi prisjećaju se nekadašnjih kraljica.
»Kraljice su mlade djevojke koje se za ophod oblače u najsvečaniju nošnju, a jedna (kraljica) bila je najsvečanije obučena. U povorci kraljica idu samo mlade djevojke, bolje reći djevojčice, ne starije od 13-14 godina. Na čelu povorke su dvije djevojke barjaktari, iza njih kraljica, s njene lijeve i desne strane djeveruše, prate ih ostale djevojke, dok su na kraju povorke torbaruše-djevojke koje sakupljaju darove. Nekada je kroz selo išlo nekoliko grupa kraljica, koje su bile podijeljenje po ulicama«, prisjeća se Anica Gorjanac.
Kaže da nikada nije sudjelovala u ovom običaju, ali su u njenu kuću dolazile kraljice.
»Običaj je bio da se kraljice darivaju: novcem, voćem, jajima. Kraljica bi dobiveni novac stavljala u njedra, a ostale darove uzimale su torbonoše. Na kraju ophoda sve što su dobile kraljice bi podijelile između sebe«, kaže Ana Gorjanac.
U kuće su kraljice ulazile s pjesmom. Ukoliko ih domaćini prime u dvorište. Često se dešavalo da su ih domaćini, budući da je bio svetac i da se nije radilo, iščekivali na ulici. A što će pjevati ovisilo je o tomu jesu li u kući djevojke, momci, sama žena… Bereške kraljice uvijek su prvo obilazile svećenika u selu.
»Obilazio se i knez, koji je nekada bio prvi čovjek u selu. Recimo, kao danas predsjednik Savjeta Mjesne zajednice. Ne znamo točno koliko je star ovaj običaj«, kaže predsjednik HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević Milorad Stojnić.
»U našem selu taj običaj nije se nikada prekidao. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije pjevalo se ‘Ded povedi kolo na smiljevo polje, da beremo smilje, smilja i kovilja, da kitimo kralja, kralja i kraljicu, bana i banicu i dva barjaktara’. Poslije Drugog svjetskog rata pjevalo se ‘Da kitimo Tita, Tita i Staljina’, a poslije razlaza s Rusima iz pjesme je izbačen Staljin. Uvijek se išlo u ophod kraljica, ali su se pjesme prilagođavale«, kaže Vlatko Krizmanić.
Nisu pjesme ovisile samo o političkim i društvenim prilikama već i od kuće u koju su kraljice dolazile. Ako su u kući bile djevojke, pjevalo se o momcima za koje će ih udati; ako je u kući bila sama žena, zazivala se kiša.
Najljepša i najstasitija
Biti kraljica bila je stvar prestiža i nekada se godinu dana ranije dogovaralo tko će u povorci biti u ulozi kraljice. Uglavnom je to bila djevojka iz bogatije kuće, a vodilo se računa i da djevojka bude lijepa i stasita kako bi joj nošnja lijepo pristajala. Torbonoše i barjaktari birali su se među djevojkama koje su dovoljno stasale da bi mogle nositi košarice s darovima i barjake. Vodilo se računa da se u istim ulogama djevojke ne ponavljaju. Djeveruše su uglavnom bile one najmlađe, jer one osim pratnje nisu imale neku drugu ulogu u samom običaju.
Kraljica se od ostalih sudionica razlikuje burundžukom (velom) preko lica koji se utakne u kosu. Barjaktari i torbonoše su bili u svilenim suknjama, na kojima je bilo šljokanim ili zlatom vezeni pregač od jedne pole. Barjaktari su u rukama nosili barjake izrađene od uspravnog drveta na koje je obješena svilena marama na grane ili vatrena marama tamnije boje, a torbonoše košare ukrašene tkanim otarcima i cvijećem, uglavnom muškatlom.
Kraljice su se nekada oblačile u svojim kućama, a pomagale su im mame i majke. One su imale ključnu ulogu u prijenosu ovih običaja, jer su djevojke upravo od njih učile pjesme i način pripreme za ophod. Često su pomagale i susjede i druge starije žene. Pomažu i danas djevojkama, ali se današnje kraljice oblače u Šokačkoj kući, a ne u svojim domovima kako je to nekada bio običaj.
Z. V.
