Ukoliko se ne desi ništa nepredviđeno, 21. lipnja bit će održani izbori na svim nivoima organizacije države: republičkom, pokrajinskom i lokalnom. Ukoliko me sjećanje ne vara, uvijek sam izlazio na birališta i u jednopartijskom i u višepartijskom sustavu. Rukovodio sam se principom: »ako ima samo jedna jabuka, i onda možeš birati: uzeti ju ili ne«. Prije nekoliko dana (23. svibnja) u dosta skromnim uvjetima i u skromnom broju (nas četvero) proslavili smo 55. obljetnicu mature u jednom restoranu u centru grada. Naime, prije pet godina održali smo jubilarnu 50. proslavu mature. Vjerujte, nije bilo lako sakupiti ljude koji su se raspršili po cijeloj zemaljskoj kugli, i danas mnogi sa svojom djecom žive u inozemstvu. Tada smo se dogovorili da ćemo se okupljati narednih godina treće subote u svibnju. Zašto pričam sve ovo? Interesantno je da o dvije teme skoro ništa nismo pričali: o politici, tj. o izborima i tko je kako potrošio dobijenih 100 eura. Moj drug je odmah rekao da mrzi politiku i političare, ja temu nisam želio forsirati, ostali su samo šutjeli. Osobno se s takvim stavom o politici ne slažem, ali velika većina mojih poznanika ima slične stavove i uopće ne izlazi na izbore.

Zoon politikon

Starogrčki filozof Aristotel je rekao da je čovjek »zoon politikon«, što se tumači kao »čovjek je društveno biće«, ali izraz doslovce znači: »čovjek je društvena životinja«. Primjera radi, njemački idealistički filozof Oswald Spengler, pisac kapitalnog djela Propast zapada, koje je objavljeno 1918. godine, smatra: »Prvobitni čovjek je životinja koja luta (...) Viši čovjek drugog doba je životinja koja gradi gradove«. On tvrdi da je povijest svijeta povijest gradskih ljudi, da su velike kulture gradske kulture. Civilizacije imaju ciklični tok, kao ljudi: rađaju se, razvijaju se, doživljavaju svoj vrhunac i propadaju. U njegovom djelu smatra se da je kraj europskog ciklusa zapadne civilizacije i da će vodeće postati neke druge, prije svega istočne civilizacije. Spenglera od početka prate mnoge kontroverze i kritike, kao danas neke naše aktualne političare. Osnivač moderne sociologije Max Weber za njega je rekao da je »veoma genijalan i obrazovani diletant«. Zašto sam se sjetio Spenglera? Nakon pojave pandemije koronavirusa pojavile su se teorije veoma slične njegovim, tj. da je došao kraj jednog civilizacijskog ciklusa. Nakon »korone« svijet neće biti isti, neki tvrde da su virus stvorili Kinezi, da ekonomski ovladaju cijelom zemaljskom kuglom, slijedi kraj i raspad EU, kraj međunarodnog turizma i slične »teorije«. Gledajući TV izvješća i slušajući »državnu propagandu« u susjednoj državi Mađarskoj, s kojom trenutno imamo najbolje odnose u povijesti, uočio sam neku sličnost u politikama vođa obje države: pojava epidemije i borba protiv nje služi i za obračun s oporbom. Kritike s liberalne i ljevičarske strane su također slične: da su poduzeti potezi nedemokratski, skoro diktatorski (koja samo što se nije raspala). U obje zemlje »domaća oporba« je, blago rečeno, službeno optužena da tim kritikama želi postići da što više ljudi umre od bolesti. Naročito je »kriv« nedavno izabrani oporbeni gradonačelnik Budimpešte (tu je umro najveći broj ljudi), a kod nas kažu kako dio oporbe želi bojkotirati izbore i neredima i nasilničkim putem doći na vlast. 

Virtualna kampanja

Ono što će karakterizirati ove izbore jest da će se predizborna borba u najvećoj mjeri voditi na TV ekranima i na društvenim mrežama. Dvije privatne TV kompanije, koje posjeduju i nacionalnu frekvenciju (tvrde da imaju pravo stati na stranu na koju žele), odlučile su da budu neslužbene »državne« postaje. Oporbeni elektronički mediji potisnuti su uglavnom na kablovske televizije, s tim da recimo »državna« Pošta s nekima nije obnovila ugovor, pa ih možemo gledati preko računala (ako ih imamo). U ovoj virtualnoj kampanji meni su najsmješniji momenti programa obično pri kraju raznih dnevnika, rubrika s nazivom »Izbori 2020«, u kojima neki likovi i pokreti koji su se sad pojavili u par riječi obrazlažu svoje ciljeve i nekakve programe. U ovim kratkim spotovima čitaju se i privatni  »twitovi« (zabilješke) kako se u oporbenim strankama međusobno svađaju i vrijeđaju. Poruka je više nego jasna: »vidite kakvi su, ni slučajno nemojte glasati na njih«. No, nisu za bacanje ni dvije virtualne sesije u kojima se naš predsjednik (a nisu predsjednički izbori, skoro zaboravih: on je predsjednik i vladajuće partije) pojavio u praznom prostoru, održao svoj govor, okružen mnogobrojnim TV ekranima na kojima članovi njegove partije s pažnjom slušaju i na koncu oduševljeno plješću. O svečanim otvaranjima gradilišta, cesta, tvornica i bolnica da i ne govorim. Imat ćemo novaca koliko nam treba, podijeljenih 100 eura je dokaz. Posljednje obećanje predsjednika: »Iduće godine bit ćemo bolji od Hrvatske«. O Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji nema potrebe ni pričati. Ma, mi smo najbolji u čitavoj regiji (istina, regija nije tako velika); svi će se oni kajati što su napustili sve snažniju Srbiju. Predizborna propaganda zna se kakva je. Jedino ne znam, po Spengleru, u kojoj fazi je naša domaća civilizacija? Jer prave podatke ne posjedujemo.