Svakome od nas Duh sveti daje svoje milosti i darove, čini nas djecom Božjom i pomaže nam da uistinu tako i živimo
Pedesetog dana po Uskrsnuću apostoli su u zajedništvu s Marijom, majkom Spasiteljevom, bili okupljeni u jeruzalemskoj dvorani. Prema svjedočanstvu iz Djela apostolskih saznajemo kako se odjednom podigao silan vjetar i ispunio čitavu kuću u kojoj su boravili apostoli, a nad njima su se ukazali plameni jezici te su se ispunili Duhom svetim. Trostruko je djelo silaska Duha svetoga na apostole i Bogorodicu. On ih je rasvijetlio kako bi ih nadahnuo pravim riječima u navješćivanju Isusove spasiteljske poruke. On ih je ojačao kako bi im srca ispraznio od malovjernosti, straha pred ljudima, pružio utjehu u progonima i dao strpljivost u patnjama. Na kraju, On ih je posvetio sa svojim darovima i milostima kako bi zauvijek mogao prebivati u njihovim srcima. U ovom događaju odvilo se posvemašnje ispunjenje Isusovih obećanja.
Milosti i darovi
Duh sveti uvijek boravi u Crkvi i djeluje u njoj. On je rasvjetljuje kako se nikad ne bi udaljila od istine, ojačava u progonima kako bi autentično živjela, a posvećuje mnogobrojnim milostima koje joj pomažu u ostvarenju i širenju Kraljevstva Božjeg na zemlji. Svakome od nas Duh sveti daje svoje milosti i darove, čini nas djecom Božjom i pomaže nam da uistinu tako i živimo. Upravo Duh sveti čini pastire i učitelje Crkve sposobnima vršiti svoju službu, daje jakost mučenicima u odlučnom i hrabrom ispovijedanju vjere, a ljubavlju ispunja sve koji se trude oko spasenja ljudskih duša. Stoga, svaki nutarnji nadnaravni dar što nam ga Bog daje za naše spasenje nazivamo milošću. Bez nje ne možemo postići spasenje. Za nas je milost nužna kako bismo mogli vjerovati, kako bismo vjernički živjeli i kako bismo na koncu pristigli u Nebo.
Bog svakome od nas dâ barem toliko milosti u životu, kako bismo se mogli spasiti i stići k Njemu u Nebo – »Bog hoće da se svi ljudi spase« (1Tim 2, 4). Međutim, nikome neće biti onemogućen pristup u Nebo, osim ako to svojom vlastitom krivnjom ne zasluži. Kako bismo vječnu propast izbjegli Bog nam po Duhu svetom daje milosti kojima ćemo moći taj zadatak ispuniti – »Bog proizvodi u vama htijenje i radnju« (Fil 2, 13). No, Bog ne daje svim ljudima iste milosti, jer se svatko od nas nalazi na vlastitom putu prema Njemu. On ne daje svima jednaku količinu milosti, npr. ako se Bogu uopće ne molimo, kako možemo očekivati više milosti u našim životima? Ako ne primamo sakramente, kako možemo očekivati vječno prebivanje u raju? Ako ne puštamo da nas vodi Božja milost nego naša svojeglavost, ne možemo očekivati jednaki cilj. Svojom milošću Bog nas nikada ne prisiljava. Stoga je moguće da se osobe odupiru milosti – što samo rezultira nedostatkom milosti u životu. Onda čovjek upadne u tjeskobu, nezadovoljstvo, osjećaj izgubljenosti, straha, itd.
Gdje je Duh sveti, nema zapreke
S prethodnim mislima uviđamo koliko smo zapravo sami krivci za nedostatak milosti u našim životima. Često se znamo potužiti na »nedostatak« Božje intervencije u svakodnevici, a pritom zaboravljamo kako rijetko ili ništa ne činimo kako bi se milost mogla primiti u naše živote. To je kao da pokušavamo sijati žito u močvari, te se pritom ljutimo što nema uspjeha. Kao što žito ne može roditi u močvari, milost Božja ne može djelovati u srcu koje Boga ne prihvaća; od Njega se udaljuje ili bez Njega živi. Tu možemo naći odgovor na puno svakodnevnih problema: česte svađe u obitelji, rastave braka, zanemarivanje djece itd. Milošću Božjom ovi i drugi problemi se uvijek mogu riješiti.
Pred apostolskim glasovima se po silasku Duha svetog urušila vladavina poganstva i izopačene su svjetovne moći. Hramovi antičkog poganstva bivaju urušeni i zaboravljeni, moćna carstva kojima se pridavala nepropadljivost raspala su se kao kule od karata. Gdje Duh sveti puše, nema zapreke. Kada, dakle, na misi molimo Vjerovanje, uvijek se na poseban način molitvom sjedinimo u riječima: »Vjerujem u Duha svetoga!« i zatražimo da nikad ne žeđamo Njegove milosti. Ne dao Bog da prokockamo svoje zemaljske živote nego neka nam po svom Duhu dadne svjetlost u srcima, jakost u duhu i posvećenje života, kako bismo u nebesima zauvijek bili dionici Božje slave.
Luka Poljak
