U dvadeset je godina banovanja Khuenu uspjelo uništiti građansku i pravašku opciju u Banskoj Hrvatskoj. Međutim, takvo je stanje prouzročilo stvaranje političke opcije koja se proširila svim hrvatskim zemljama. Nju su predvodili Frano Supilo i Ante Trumbić.
Nezadovoljni gospodarskom politikom Austrije u Dalmaciji, poduprli su mađarske oporbene političare u nastojanjima da se stvori neovisna mađarska država – u njoj su gledali manje zlo nego u njemačkom prodoru na istok, a djelovali su i na političare Banske Hrvatske da surađuju s mađarskim oporbenim strankama.
RIJEČKA I ZADARSKA REZOLUCIJA: Političari iz Banske Hrvatske i iz Dalmacije sastali su se 1905. godine u Rijeci. Ondje su potpisali Riječku rezoluciju kojom su poduprli zahtjeve mađarskih oporbenih stranaka. Hrvatski su političari tražili jamstva o sjedinjenu Dalmacije i Banske Hrvatske, o uvođenju slobode tiska i političkoga udruživanja.
Dva tjedna kasnije u Zadru su se sastali srpski zastupnici u Dalmatinskome saboru i srpski zastupnici u Hrvatskome saboru. Oni su potpisali Zadarsku rezoluciju. Uvjetno su prihvatili Riječku rezoluciju – tražili su ravnopravnost ćirilice i promjenu naziva službenoga jezika u hrvatsko-srpski jezik.
HRVATSKO-SRPSKA KOALICIJA: Ubrzo potom stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija. U nju su ušle umalo sve stranke iz Banske Hrvatske, izuzev dijela pravaša i pristalica politike Stjepana Radića te unionista. U nju su se uključile i sve srpske stranke, kako one iz Banske Hrvatske tako one iz Dalmacije. Hrvati iz Istre nisu prihvatili Koaliciju, koja je bila pomirljiva prema talijanskim strankama u Dalmaciji.
Na izborima za Hrvatski sabor (1906.), a nedugo potom i za Dalmatinski sabor, kao i za niže organe vlasti, Hrvatsko-srpska koalicija dobila je većinu glasova. Otada, ona će biti vodeći politički čimbenik Banske Hrvatske i Dalmacije sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. No, nakon što su mađarski oporbeni političari pristali uz dualizam i nakon što je Supilo utamničen (1909.), čelnik Hrvatsko-srpske koalicije postao je Svetozar Pribićević, koji je provodio politiku beogradskoga dvora.
