Prije deset godina bankarski menadžer za poljoprivredu Miljan Žunić živio je skupa sa suprugom i njihovo dvoje djece u Bajmaku, u kući s velikom okućnicom i dosta domaćih životinja. Ali, kako sam kaže, od kad se preselio u grad, unatoč činjenici da živi u kući, nedostaje mu dobro znani osjećaj slobode i dodir prirode koji je imao na selu. U potrazi za pronalaženjem ponovnog uspostavljanja izgubljene »konekcije« s prirodom otkrio je ribolov.

Ribički početak

»Moja supruga je Beograđanka, pa je njenog brata i nju otac kao djecu često znao voditi u ribolov. S druge strane, moje poznavanje ribičije do prije godinu dana se svodilo na par izlazaka na vodu s drugarima. Punac nam je još prije desetak godina dao jedan štap i otišli smo u ribolov s njim na Skenderevo. Ali kako smo bili neiskusni, a prva riba koja se uhvatila je bio cverglan  i nismo uspjeli izvaditi udicu, brzo smo završili taj neuspješni ribolov. Naše poznavanje vode i ribe je bilo jako površno, te smo tada mislili kako cverglan ‘bode’ brkovima. Danas znam da to nije točno i da bode leđnim i bočnim perajama. No, da se vratim na priču... Nakon prošlogodišnje zime došlo je proljeće, koje nas je mamilo da izađemo negdje drugdje mimo grada, Palića i lokalnih parkova. U to vrijeme reklamirao se na televiziji jedan poznati lanac marketa sa specijalnom akcijom ribičkog pribora. Tu se rodila ideja da bismo, skupa s djecom, mogli izaći na neko mjesto i provesti dan u ribolovu. Pozvao sam drugara i pitao ga što misli o tom priboru, a on me uputio na lokalnu trgovinu ribičke opreme. Kupili smo naša prva dva štapa, tzv. direktaša. Sve što nam je bilo još potrebno kupili smo za 2.000 dinara, skupa s mamcima«, priča nam Miljan svoj ribički start i nastavlja: »E, onda je došla dilema gdje bismo mogli otići u ribolov. Palić? Nije dolazio u obzir. Ne dam ni psu da se tamo okupa, a kamoli da vadim ribu odatle. Vjerujem kako većina Subotičana zna samo za Palić i Majdan. Kada sam krenuo u istraživanje, začudio sam se koliko u našoj blizini ima puno jezera i kanala. Nabrojat ću samo neka: Skenderevo, Kočanda, Svetićevo (sa svim kanalima), Velebit (sa svim kanalima), jezero Bačka Topola, Krivaja i naravno Palić sa svim svojim sektorima… I tako su započela neka prva ribička iskustva koja smo obiteljski stjecali na spomenutim kanalima. Lovili sitnu ribu i svaki puta dolazili doma sretni.«

Omiljeno mjesto

Svaki pravi ribič ima svoje omiljeno mjesto za ribolov, pa je tako i Miljan, kao već strastveni zaljubljenik u ovu lijepu sportsku pasiju pronašao svoj idealni dio zemljišta uz vodu. 
»Kako je vrijeme odmicalo i mi smo uspjeli pronaći našu idealnu ribičku lokaciju, jezero Velebit, koje se nalazi na nekih 25 km od Subotice (u smjeru Trešnjevca). Dugačko je 2,5 km, a široko u jednom dijelu i do 700 m s dubinom vode sve do 4 m. Tamo nam se sve jako svidjelo, pa smo kupili mol i renovirali ga. Imali smo sreću da su nam prvi susjedi super ljudi, ribiči s iskustvom od dvadesetak godina. Oni su me dalje uputili u čari ribolova na ovom jezeru u kojem ima amura, tolstolobika, šarana, babuške, deverike, kedera, nešto smuđa i štuke. Najviše volim loviti tolstolobika, jer je dosta aktivan za ribolov, za razliku od ‘umirovljeničkog’ hvatanja amura i šarana.«

Pribor i priprema

Dobar ulov ovisi umnogome od dobrog pribora i pripreme mamaca, te naravno od vještine ribiča. Miljan nam otkriva svoje adute:
»Pribor za ribolov mi se u početku sastojao od dva štapa direktaša od 4 m, a potom se počeo širiti na još dva štapa direktaša od 5 m, ‘bolonjez’ od 5 m, ‘fider’ 3,9 m, tri šaranska štapa, dva rod poda, indikatora, svingera, meredov, električni brodić za prihranu ribe, presu za presanje tableta za tolstolobika. Vjerojatno sam dosta toga zaboravio... Ovisno od toga šta se ‘hvata’ ovisi i priprema mamaca. Za tolstolobika, koji se hvata na tzv. tablete, doma mi je potrebno 2-3 sata za njihovu pripremu. Ukoliko je u pitanju lov na amura i šarana, za koje sam još uvijek početnik, to već iziskuje mnogo više vremena. Primjerice, prihrana se jedan dan ranije potapa u vodu, pa se sljedeći dan kuha, pa još dva dana treba odstojati. Uglavnom, ako želimo izaći u subotu u ribolov, već u utorak počinjemo s pripremama.«

Odnos prema prirodi

Ljepota ribolova ogleda se ne samo u sportskoj borbi s ribljim svijetom, nego i u brojnim satima provedenim u prirodi. Na naše pitanje kakav je njegov odnos prema prirodi, naš sugovornik upozorava:
»Kako se prema prirodi odnosimo, tako nam ona uzvraća. Čak i onda nam uzvraća više nego što zaslužujemo. Ribolov u prirodi znači da kad dođete na mjesto za ribičiju, čak i ako netko prije vas nije pokupio svoje smeće, vi ga pokupite. Lijepo je djelo, a pritom se osjećate ugodno. Pored zakonskih ograničenja u ribolovu, ja imam neke osobne principe. Recimo, tolstolobike, ukoliko su ispod 3 kg, vraćam u vodu. Iako je ovo nešto oko čega se može diskutirati, jer je tolstolobik alohtona vrsta kojom je zabranjeno poribljavati naša jezera i rijeke, po meni nigdje ne piše da ju je zabranjeno vratiti u vodu. Također, ribolov bih preporučio svima. Osobito obiteljima s djecom od desetak ili više godina. Za svega 2-3 tisuće dinara može se kupiti osnovni pribor i izaći na lokalni kanal, a na Youtubeu ima dosta tutorijala i osnova koji će vam pomoći za početak jednog lijepog hobija. Vrijeme će vam brzo proći, a boravak na svježem zraku i prirodi napunit će vam baterije. Samo dva-tri puta i onda je gotovo… Otkrit ćete jedan lijepi novi svijet. Svi mi imamo to u sebi, jer su nama svima preci u davnini  lovili. Isto kao i mi sada. Ništa se tu nije suštinski promijenilo. Štap, konop, udica. Vašoj djeci, a i vama bit će zasigurno zabavno.
D. P.