Vjerujem da je većini starijih čitatelja poznata narodna priča o ocu koji je imao šest sinova koji su se stalno svađali. Jednog dana, kada mu je bilo dosta stalnih rasprava, sakupio je sinove kako bi ih podučio. Uzeo je snop pruća u ruke i počeo je svaki prut, jedan po jedan lomiti, što mu je išlo sasvim jednostavno. Rekao im je: »Eto vidite kako je slab pojedinačni prut«. Onda je uzeo drugi snop pruća, koje je prethodno uvezao, i pozvao je najstarijeg i najsnažnijeg sina rekavši: »Hajde, probaj ih sada lomiti«. On se mučio i mučio kako bi ispunio očev zahtjev, ali u tome nije uspio. Onda im otac veli: »Eto vidite: kada se međusobno svađate, onda ste slabi kao pojedinačni prutić, ali ako se udružite postajete jaki kao ovaj zavezani snop«. 
Ova priča je bila poznata i starim Rimljanima, jer je u doba republike snop brezovog ili brijestovog pruća, u čijoj je sredini bila uvezana sjekira, bio simbol vlasti i kojeg su u starom Rimu nosili liktori ispred visokih dostojanstvenika. Ovaj uvezeni snop se zvao fasces i simbolizirao je jedinstvo naroda (snopovi) i vlasti (sjekira). Početkom XX. stoljeća u Italiji je nastao pokret čiji je simbol bio fasces, a svoj pokret su nazvali fascismo služeći se množinom od fasces, fascis. U modernom talijanskom jeziku fasci ima značenje saveza. Benito Mussolini je svoju političku karijeru počeo kao član Talijanske partije socijalista i kao urednik partijskog lista Avanti. Kasnije je izbačen iz te partije i 1921. godine je osnovao Partito nacionale fascista, (PNF) što bi se moglo prevesti i kao Savezna nacionalna partija. Naziv sam po sebi ne kaže ništa o ideologiji pokreta i ciljeva. O fašizmu je napisano mnogo radova, kod nas je najobuhvatnija studija Todora Kuljića, umirovljenog profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu. Prvu knjigu o fašizmu objavio je 1977., a drugo prerađeno i dopunjeno izdanje 1987. godine. U ovoj sociološko-istraživačkoj studiji bavio se i temom: »Fašizam u Jugoslaviji«. 

Fašizam u Jugoslaviji

Ovo poglavlje se sastoji iz dva dijela, a u jednom dijelu se bavi i ideologijom pokreta »Zbor«, čiji vođa se danas često spominje. »Jugoslavenski narodni pokret ‘Zbor’ osnovan je početkom 1935. spajanjem nekoliko profašističkih organizacija i grupa. Uloga ovih organizacija sastojala se prvenstveno u stvaranju ‘kadrovske jezgre’ kasnijeg okupacijskog aparata, dok je u političkom životu zemlje do okupacije bio beznačajan. Zagovornik ujedinjenja je bio ‘Zbor’ koji je preuzeo vodeću ulogu, dok su ostali pripadnici ubrzo napustili pokret. U ovim zbivanjima najaktivniju ulogu imao je Dimitrije Ljotić. Ljotićev ‘Zbor’  je privukao dio pravoslavnog svećenstva koji je u antikomunizmu ovog pokreta vidio mogućnost rušenja ‘bezbožnog boljševizma’. Nacisti u Njemačkoj su pratili rad ‘Zbora’ i ukazivali na njega kao ‘preporoditelja Jugoslavije’, a osim nekih domaćih industrijalaca pokret je dobijao financijsku pomoć i od Nijemaca«, piše Kuljić.
»’Zbor’’ u predratnoj Jugoslaviji, nije uspio stvoriti pokret s kojim bi se mogao upustiti u parlamentarnu borbu oko vlasti i ostvarenja fašističkog programa. ‘Zboru’ to neće uspjeti ni poslije okupacije kada postaje samo pomoćna trupa kvislinške pronjemačke buržoazije. ‘Zbor’ nije imao idejno organizirane i spremne članove, većina članova je pristupila pokretu a da ni sama nije bila načisto s idejnim ciljevima.«
Nakon okupacije 1941. godine osnovana je kvislinška vlada generala Milana Nedića u koju su ušli i neki ljotićevci. Kuljić piše: »U proučavanju fašističkog pokreta u Srbiji ne treba smetnuti s uma odnos prema četništvu, kao drugoj buržoaskoj strategiji. Pokret Draže Mihailovića se zalagao za povratak kralja i obnovu ranije vlasti, za stvaranje Velike Srbije koja bi u okviru Jugoslavije imala potpunu prevlast. Četnici su se predstavljali kao zaštitnici svete baštine srpskog naroda od domaćih i stranih neprijatelja. Bili su za Jugoslaviju, na centralističkoj, velikosrpskoj, a ne federalističkoj osnovi. U okviru Jugoslavije bi trebalo stvoriti etnički čistu Veliku Srbiju koja bi obuhvatala ne samo glavni dio stare Jugoslavije već i neka područja koja su pripadala njenim susjedima«. Dana 14. svibnja 2015. Viši sud u Beogradu rehabilitirao je Dražu (Dragoljuba) Mihailovića, te su mu vraćena građanska prava oduzeta 1946. godine. 

Ja tebi serdaru, ti meni vojvodo

Izbori su raspisani i polako počinje predizborna kampanja, zasad preko medija, mada su se manja okupljanja ispred zgrade Skupštine već dešavala. Aktualna vladajuća struktura jasno je podijelila medije na one koji su uz nas i koji ispravno i korektno izvještavaju i one koji su protiv nas, pod utjecajem raznih tajkuna i iskrivljeno, lažno prenose vijesti. Ako oporba optuži našeg predsjednika da je diktator, kao protuoptužbu dobijaju da su ljotićevci i fašisti. Ako članovi oporbe štrajkaju glađu i članovi vladajuće stranke će također štrajkati, naravno fer i po svim pravilima štrajka. Da se ne radi o odraslim odgovornim ljudima, pomislili bismo da su djeca. A ovo je tek početak. Da vas podsjetim: i pobjednici u II. svjetskom ratu nisu se složili, Zapadne sile slave 8. svibnja kao Dan pobjede, ovo je ujedno i praznik EU; u nekadašnjem SSSR-u (danas u Rusiji) slavio se 9. svibnja kao Dan pobjede nad fašizmom.