Današnja fotografija nekadašnjeg pranja veša krasi obiteljski album Somborca Vinka Jankovića. Stara je šezdesetak godina, a vjerojatno je i jedna od rijetkih na ovu temu, iako je rublje bar jedanput na tjedan prala svaka žena. »Iz djetinjih dana se sjećam da se u našoj kući veliki veš uvijek prao ponedjeljkom. Jedino je majka uvijek vodila računa da tog dana ne bude neki veći svetac, kako se ne bi ogriješila. U tom slučaju veš bi prala utorkom. Na dan pranja veša ne bi se kuhao ručak, samo bi se podgrijalo jelo koje bi ostalo od nedjelje«, priča Janković. Pranje velikog veša imalo je svoja pravila, a bilo je maltene cjelodnevni posao. »Mi, djeca, dan ranije smo se morali presvući u čisto ruho, a prljavo ostaviti za pranje. Majka bi poranila prije zore, potpalila vatru u štednjaku i na njega stavila veliki lonac u kojem se grijala voda. Imali smo lijepo drveno korito, a i ono limeno, koje je bilo veće, pa se najčešće pralo u njemu. Korito bi se postavilo na dvije hoklice, kako bi bilo lakše prati, a moralo se voditi računa da se ne preturi. Rabili su se i lavori, jer je bilo raznog veša, koji se nije prao jedan s drugim u jednoj vodi. Više puta se rabila i voda u kojoj je prokuhana lukšija (pepeo od bukovog drveta, prim. a.). Zasebno bi se prale košulje od puplina, bijele ili plave, a zasebno šareno rublje. Pralo se domaćim sapunom, kojeg su stare žene same izrađivale od masne sode i masnoće poslije kolinja. Taj sapun, narezan u kocke uvijek se čuvao na tavanu, za gredom. Rublje kojega je trebalo iskuhavati majka bi stavila u lonac, a u vodu za iskuhavanje nožem bi sitno nastrugala sapuna. Više puta se taj veš morao promiješati velikom kuhačom, kako ne bi zagorio. Pralo se na ruke, rabila se i rebrasta daska koju smo zvali ribaljka, a prakljačom se lupalo po vešu postavljenom preko daske. Veš se kasnije ispirao u više voda, a ako je trebalo nešto provući kroz veš-plav, a to su najčešće bile košulje i bluze, u jednoj posudi bi se istopile male kuglice veš-plava, koji se kupovo u prodavaonicama. Roba bi se ostavila da povuče malo boje koju je izgubila prigodom pranja. Nešto od veša, najčešće posteljinu, majka je štirkala, također u zasebnim lavorima, ili, ako bi količinski bilo više veša za štirkanje, u loncu. Naše majke su i štirku same pravile. Iako ju je bilo u prodavaonicama, zbog štednje ju ne bi kupovale. Netko je štirkao u vodi u kojoj se skuha malo brašna, a netko u vodi u kojoj se kuhao krumpir. Opran i ocijeđen veš majka bi raširila po nehrđajućoj žici, obično razvučenoj između bagremova, a neki komadi, poput hlača i sukanja za svakidašnu uporabu, raširila bi po prošću. Dok bi se veš sušio, mi, djeca, ne bismo se smjeli loptati u blizini, kako ne bismo dizali prašinu i uprljali to što je majka oprala. U ljetno vrijeme, suho s blagim vjetrom, veš bi se brzo osušio, pa bi ga majka pokupila i unosila u kuću na peglanje. Peglalo se onom teškom peglom, u koju se stavljala žeravica, kako bi se ugrijala i držala toplotu. Nije bilo ni fajtalica, pa bi majka iz usta prskala vodu po robi, kako bi ju lakše opeglala. Toga dana majka bi se jako umorila od posla, ruke bi ju zaboljele i jedva bi čekala da se sve zgotovi, pa bi sjela, kako bi se odmorila. Narednog ponedjeljka, kad se i koliko čega prljavog skupi za pranje, opet sve iznova. Zimi bi bilo manje pranja, ali se veš zbog hladnoće teško sušio. Ostavio bi se na žici kako bi se izmrznuo, pa bi se kasnije unosio u kuću, u sobe u kojima se ložilo«, završava priču Janković.
Ivan Andrašić