Pedesetogodišnjak, invalidski umirovljenik Mihajlo Perak, rođeni je Odžačanin. Danas živi s majkom i mlađim bratom u obiteljskoj kući na periferiji ovog pitomog, vojvođanskog gradića, preko puta nekadašnjeg ITES-a. Do vrlo teškog oboljenja, Charcot-Marie-Toothove bolesti bio je uposlenik mljekare Odžačanka. No, oboljenje ga nije bacilo na koljena. Iako invalid, zahvaljujući upornosti i optimizmu život mu je danas i sadržajniji nego u mladim danima.

Ukradena mladost 

Nakon završetka srednjoškolske izobrazbe mladi Mihajlo Perak uposlio se u tada dobrostojeće poduzeće, mljekaru Odžačanka. Za mladića njegovih godina bilo je to ostvarenje dijela životnog sna. »Bile su to posljednje lijepe godine kojih se sjećam. Radio sam u pogonu sirane, bio sam smjenovođa na liniji za pakiranje sireva. Iako mlad, s kolegicama i kolegama sam jako dobro surađivao, pa problema na poslu nikada nisam imao. Od tadašnjih plaća moglo se živjeti bez ikakvih briga. Volio sam izlaske, putovanja, druženja u bilo kojem obliku. Sve sam to sebi mogao i priuštiti. Slobodno mogu reći i da sam bio omiljen u društvu, kako muškom tako i ženskom. No, na moju veliku žalost, ova idila nije trajala dugo. Ubrzo su počela i nemila događanja na prostorima bivše Jugoslavije. Za kratko vrijeme početni nemiri su eskalirali i izrodili se u prave lokalne ratove. Zahvatila nas je i velika kriza, hiperinflacija je divljala. U teškoj borbi za preživljavanje snalazio se tko je kako umio. Svaka jedinka je, doslovno, poštenje samopotiskivala u drugi plan, prioritet nam je bio osigurati kruh za sutra. Na sve mi se nadovezala i opaka Charcot-Marie-Toothova bolest. Riječ je o upali perifernih nerava, što je dovelo do 92–postotne atrofije mišića. Liječio sam se u banji Gornja Trepča. Terapije su mi dosta pomogle, jedino su mi stopala ostala deformirana. Sreća u nesreći bila mi je dodjela invaliditeta i odgovarajuće mirovine u godinama u kojima danas to ne bi bilo moguće. Istina, u svijetu postoji i nekoliko kirurških zahvata kojima se može poboljšati tjelesna kondicija, međutim, mislim da to više i nije za moje godine. Ukoliko bih podvukao crtu, slobodno bih konstatirao da mi je život, jednostavno, ukrao mladost. Nisam tip koji bi se zbog bolesti predao očaju. Pomirio sam se sa svojim stanjem, okrenuo se nekim sitnim zadovoljstvima i opet živim punim životom«, priča Perak.

Društveni život u zrelim godinama

Mihajlo Perak se nije nikada predavao, pa po načinu života danas nitko ne bi rekao da je bolesnik kakav jeste. U svim je sporama društvenog života u rodnim Odžacima. 
»Odžaci su specifična sredina. Starosjedilačka smo obitelj. Moj pradjed Mihajlo doselio je iz Like u potrazi za poslom 1919. godine. Prabaka, rođena Turkalj, doselila je sa svojima iz sela Rakovica na Plitvicama. Podrijetlom smo Hrvati, vjerskim opredjeljenjem katolici. To nikom nije smetalo sve do dolaska nekih novih doseljenika tijekom ratnih devedesetih. Tada su i započele provokacije, od onih blažih, vezanih uz pojedine obljetnice, tipa ‘jes gleda paradu iz Knina’, pa do otvorenih prijetnji i najava protjerivanja iz Srbije. No, vjera u Boga, mudrost i strpljenje bili su jači od svih provokacija, pa je danas stanje u navedenom smislu puno podnošljivije. U Odžacima imam široki krug prijatelja, kojima nimalo ne smeta ni moje podrijetlo, niti nacionalno, stranačko ili vjersko opredjeljenje. Član sam DSHV-a od formiranja MO u Odžacima. Tu priču pokrenuo je Ivan Majić, skupa s Andrijom Ađinom iz Sonte i Željkom Pakledincem iz Vajske. Na posljednjoj izbornoj skupštini imenovan sam u odbor Podružnice južno Podunavlje, Sonta. Aktivan sam i u crkvi. Sa župnikom Jakobom Pfeiferom surađujem otkako je došao u Odžake, odnosno od moje devete godine. Suradnja se intenzivirala nakon mojega oboljenja. Često smo znali voditi beskrajne razgovore, čak i do duboko u noć. Nakon tih razgovora sve sam više ulazio u suštinu vjere i konačno sam se prestao pitati zašto baš ja. Više puta sam hodočastio Gospi u Međugorje. Tamo sam viđao osobe u puno gorem tjelesnom stanju nego što sam bio ja, što me je natjeralo na nova razmišljanja, da ne kažem na nove samoanalize. S tih hodočašća uvijek bih se vraćao pun vjere u sutrašnjicu, s nekom novom snagom, novom životnom energijom.«
 
Tri hobija

Mihajlo Perak ima tri hobija, kojima je posvetio svoje zrele godine. Za lijepa vremena uređuje okućnicu i cvjetnjak. Kad mu vrijeme ne dopušta izlaske iz kuće, krati ga čitanjem. Često za prijatelje skuha riblji paprikaš, voli sudjelovati i u natjecanjima majstora kotlića. 
»Što sam stariji, sve više volim sređene okućnice. Kako živimo u gradu, najviše vremena trošim na uređenje cvjetnjaka i travnjaka. Mnogi kažu da je to žensko carstvo, međutim, ne bih se suglasio. Majka mi je napunila 73 godine i osjećam da joj moram pomoći u tim poslovima. Gdje će ona trčati za kosilicom? Nedavno sam započeo s uređenjem cvjetnjaka za ovu godinu. I travnjak redovito održavam, kosim ga i zalijevam već nekoliko godina. Puno i čitam. Knjiga mi je prirasla srcu još od djetinjstva. Omiljena literatura su mi klasici, pojedine sam pročitao i nekoliko puta. Jako me zanima i povijest. No, rekao bih da je to vrlo zbunjujuća znanost. Često sam nailazio na situacije da autori iz, primjerice Beograda i Zagreba, o istim događajima pišu oprječno. Pretpostavljam da je to pod utjecajem trenutačnih državnih ideologija. Nikada mi neće biti jasno kako ozbiljni znanstvenici sebi mogu dopustiti takvu blamažu«, kaže Perak. 
U posljednjih nekoliko godina zaintrigirao ga je još jedan hobi: natjecanje u kuhanju ribljega paprikaša. »Kao i ogromna većina Podunavaca, riblji paprikaš kuham od rane mladosti. Tek od prije nekoliko godina, na nagovor najbližih prijatelja, sudjelujem i na fišijadama, poglavito u okolici Odžaka. Bio sam pretprošle godine i član ekipe koja je sudjelovala na pokrajinskom natjecanju u Pančevu. Nismo ostvarili zapažen plasman, ali je druženje bilo nezaboravno. Najveći natjecateljski uspjeh do sada bilo mi je osvajanje četvrtog mjesta od 56 sudionika na fišijadi u Odžacima«, priča Perak. 
Poput svih majstora kotlića ima neki svoj pogled ili svoju tajnu u pripremanju ribljeg paprikaša, pa smo poželjeli čuti i njegov recept. 
»Nema tu nikakvih tajni, niti idealnog recepta. Bitno je imati kvalitetnu ribu, dobru papriku i, naravno, istančan osjećaj za dobar omjer sastojaka u kotliću. Ne manje bitna je i vatra. Najviše volim kuhati na crvenoj vrbi. Vatru treba znati kontrolirati, jer za kvalitetu paprikaša nije svejedno kojim će se intenzitetom kuhati sadržina kotlića. Danas većina natjecatelja začine pripremi kod svojih kuća i čuva ih kao neku svoju tajnu. To na natjecanjima nimalo ne cijenim. Po meni, pravo je majstorstvo skuhati pobjednički paprikaš u uvjetima kad svaki natjecatelj dobije iste sastojke, a stvar je njegove procjene koliko će čega uporabiti. Osobno, u kotliću ne priznajem ništa osim ribe, vode, luka, soli, paprike, kuhane rajčice i ljutih feferona«, završava priču Mihajlo Perak.
Ivan Andrašić