Mogao bih pjevati »jedva čekam da kraj lipnja dođe« iz nekoliko razloga. Prvo, kako je sam predsjednik najavio, rezultat dogovora s pojedinim političkim strankama je da će parlamentarni (republički i pokrajinski) i lokalni izbori biti održani 21. lipnja ove godine; drugo, što će do tog vremena i nama starijima biti omogućen izlazak u nabavu potrepština i lijekova. Ono što je već izvjesno, nikad nisu održavani izbori u ovakvim uvjetima, npr. vjerojatno neće biti održavani veliki predizborni skupovi, jer će sudionici morati stajati na sigurnom odstojanju jedan od drugoga. Možete li zamisliti prizor kako partijski simpatizeri, kao olovni vojnici budu postrojeni na nekom trgu na odstojanju od 1,5 m? Konačno, dva dana je zasjedala i republička Skupština, zasjedanja sam malo gledao ili slušao. Ono što je bar meni paralo uši, iako je normalno da pred izbore vladajuće stranke hvale sebe, pogotovo svoje rukovodstvo, odnosno rukovodioca, su hvalospjevi kojima ne bi trebao baš svaki govor početi, mislim ja. Sjetio sam se jedne karakteristične rečenice iz dramske poeme, koju je napisao Imre Madách davne 1862. godine pod naslovom Čovjekova tragedija. Poema počinje tako da nakon stvaranja svi u jedan glas hvale veličinu Stvoriteljevog djela, samo pali anđeo Lucifer šuti. Gospodar ga upita: »Žasto ti, Lucifere, šutiš?«, a on mu odgovori: »Dosta te hvali ova armija neuglednika koju si stvorio da bi te hvalili«. Interesantno je da Madách govori o Luciferu (ime znači: onaj koji donosi svjetlo), ne o sotoni ili vragu, njega naziva »duhom negacije«, jer Lucifer tvrdi da će dokazati besmisao stvaranja čovjeka i cijele zemaljske kugle. Poslije II. svjetskog rata Madáchevo djelo je bilo zabranjeno izvoditi, jer je ocijenjeno da je pesimistično, jer u jednom dijelu kritizira utopistički socijalizam (Fourijejev Falanster) i nije u duhu radničkog naroda. Ponovo je izvođen tek nakon revolucije 1956. godine. Svojevremeno, 1968., i mi studenti smo kritizirani da smo protiv svega postojećeg. Danas parlamentarnu i izvanparlamentalnu oporbu nazivaju na isti način, ponekad i gore atribute upotrebljavaju: lopovi, izdajice, mrzitelji svega srpskog itd. Svakako će predizborna kampanja biti žustra.
Ljuša i Madách
Sada sam se sjetio posljednje kazališne predstave u staroj zgradi našeg subotičkog kazališta. To se desilo 1985. godine, redatelj je bio Ljubiša Ristić, zvani i Ljuša, predstava se zvala Madač-komentari. Početne scene su održavane u kazalištu, nakon kojih je publika simbolično »izvedena« iz zgrade na trg, pored nekadašnje Zelene fontane, zatim je nastavljena u Gradskoj kući, finale je održano u tada još nerenoviranoj Sinagogi. Za svaki slučaj dao je da se izbace stolice iz gledališta, sklonio je veliki kristalni luster, jer se tvrdilo da je plafon u tako lošem stanju da će se odmah srušiti. Ovo je naravno bila jedna laž, a slične lažne tvrdnje su upotrijebljene kako bi se građani uvjerili da kazališnoj zgradi nema spasa. Ljuša je bio aktivni sudionik u kampanji građenja nove zgrade. Kako primjećujem, i danas se vrti među vladajućim političarima.
Svibanjska kiša
Poslovica kaže »svibanjska kiša, zlata vrijedi«. Nažalost, osim virusa, i meteorološke prilike nam ne idu u prilog. Travanj je bio skoro bez kiše, a ni početak ovog mjeseca baš ne ohrabruje. Svi mediji su zaokupljeni pandemijom, brojkama oboljelih, umrlih ili izliječenih, skoro nigdje se ne spominje stanje u poljoprivredi. Naš aktualni ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, je »prekomandiran« u Niš da tamo vodi borbu protiv opakog virusa, koji je u tom gradu veliki problem. Stanjem u poljoprivredi nije se baš ni bavio, pogotvo ne sa zalivnim sustavima čija je izgradnja uveliko obećana ali je i prolongirana. Možda trebamo pjevati »Oj, dodole« ili angažirati nekog indijanskog vrača.
