Na žalost, i ove godine, početkom svibnja, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini mora nanovo ukazati i podsjetiti na tragična događanja u Vojvodini s konca 20. stoljeća. U tome, istina, nismo jedini, no, s nama je još uvijek tek nekoliko nevladinih udruga i pojedinaca, ali bez sustavnih politika. Riječ je, o ničim izazvanom, progonu vojvođanskih Hrvata iz njihova zavičaja – jednom od najtragičnijih razdoblja u novijoj povijesti Vojvodine, napose kada je riječ o stradanjima živih ljudi – Hrvata u Srijemu te jugozapadnoj i zapadnoj Bačkoj. Vrijeme režima Slobodana Miloševića ne pamtimo samo kao vrijeme straha nego i kao etnički motiviranog nasilja i ubojstava koji su se organizirano provodili spram lojalnih građana hrvatske nacionalnosti i to samo zato što su Hrvati.
Na te tragične događaje podsjećamo javnost i početkom ovoga svibnja, budući da je 6. svibnja u Hrtkovcima 1992. godine održan miting na kojemu je organizator Vojislav Šešelj pročitao imena sedamnaestero mjesnih Hrvata kojima je javno poručeno da se imaju iseliti, jer će u protivnom biti protjerani. Istina, nasilno je protjerivanje vojvođanskih Hrvata započelo još 1991. u Novom Slankamenu, no, ovaj je događaj u Hrtkovcima prepoznat u javnosti kao najeklatantniji primjer.
Opetovano smo dužni podsjetiti kako su Hrvati 1990-ih protjerivani i iz drugih vojvođanskih mjesta: Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, Bača, Plavne, Sonte, Stanišića, Subotice… Nevladine udruge govore o tome kako je u Vojvodini 1990-ih ubijeno 25 osoba, te da ju je moralo napustiti između 35 i 40 tisuća Hrvata. Od izbjeglih se do danas gotovo nitko nije vratio u rodni kraj.
I danas držimo kako je zadaća svih političkih i društveno relevantnih hrvatskih institucija i organizacija, koje djeluju u Vojvodini i Srbiji, otrgnuti zaboravu strahote koje su 1990-ih godina vojvođanski Hrvati proživjeli, a oni sretniji preživjeli. Jer, zajednica koja ne pamti i ne memorira vlastito stradanje, koja primjereno ne njeguje sjećanja na vlastite žrtve jest zajednica koja nema budućnost. To nam mora biti zadaća tim prije, jer u politikama suočavanja s prošlošću u Srbiji još uvijek izostaju sadržaji koji se odnose na vlastito udioništvo u krivnjama za zločine i na vlastitom teritoriju i sukladno tomu pravno i političko rješavanje pitanja protjerivanja Hrvata iz Vojvodine. Ističemo, pravosudna tijela u Srbiji do sada nisu pokretala sudske postupke za učinjene zločine na teritoriju Vojvodine iz tog vremena: ne postoji niti jedno javno obilježje za žrtve, a nema ni prigodnog memoriranja. Ovi se zločini, naime, sustavnim politikama prešućuju, na što ne smijemo pristati.
Također, opet ističemo da je za zločine nad Hrvatima u Vojvodini pravomoćno osuđen, pred Mehanizmom za Međunarodne kaznene sudove u Haagu, Vojislav Šešelj. Isti onaj koji je nakon toga, mimo svih demokratskih standarda i standarda međunarodnoga prava, nastavio svoje političko djelovanje, koje je dijelom usmjereno ne samo na nijekanje činjenica zbog kojih je osuđen – zločina nad Hrvatima u Srijemu nego i na aktivno djelovanje u mjestu u kojemu su se zločini i događali, kao što su Hrtkovci, gdje njegova stranka ima prostor u kom se odvijaju aktivnosti nijekanja zločina – što držimo za njihovu banalizaciju. Stoga, takvo što smatramo nedopustivim djelovanjem za svaku demokratski legitimiranu državu, koje bi onda i mjerodavna tijela Srbije morala zabraniti. To, kao pripadnici ranjene zajednice s razlogom očekujemo, jer se isto može tumačiti i kao ruganje nevinim žrtvama i kao nespremnost srbijanskih vlasti da se primijene neke od temeljnih preporuka Europske unije kada je riječ o politikama suočavanju s prošlošću. Nadamo se kako šutnja ne znači i odobravanje.
U tom smislu, vjerujemo da i Zagrebački summit, koji je održan upravo 6. svibnja – na dan koji podsjeća na nasilno protjerivanje Hrvata iz Srijema, odnosno Vojvodine, može pridonijeti ne samo razvoju i jačanju regionalne suradnje i dobrosusjedskih odnosa već može postati i mjesto na kojem će se posvijestiti kako se napori u okviru procesa pomirenja i rješavanja bilateralnih sporova iz prošlosti u ovom dijelu Europe moraju razriješiti i na dobro Hrvata u Srbiji.
Tomislav Žigmanov, predsjednik