Strah je dio ljudskoga života. Čovjek se stalno nečega boji. Boji se jačega od sebe, boji se nepoznatog i nepredvidivog, neizvjesne budućnosti, bolesti i naposljetku smrti. Svaka faza čovjekova života ispunjena je nekim strahovima, no najgori je strah od samoga sebe, svojih mana i slabosti, za koje ne želimo da drugi saznaju, te se trajno bojimo da se ne pokvari slika o nama koju smo pred drugima izgradili. Ali, koji god strahovi da progone čovjeka, koji nije toliko moćan koliko često misli da jeste, Isus ima lijek za svakog tko je uplašen iz bilo kojeg razloga. Zato ovonedjeljno evanđelje počinje riječima: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!« (Iv 14,1).
Bog se objavio u Sinu
Strah je čovjekov pratilac od davnina. Dok nije o prirodi znao gotovo ništa, čovjek se bojao različitih prirodnih pojava. Te pojave koje su ga plašile pripisivao je djelovanju bogova. Zato je bogovima prinosio žrtve kako bi umanjio njihov gnijev i izmolio djelovanje u njegovu korist. To je možda jedan od razloga zbog kojega Bog u Bibliji mnogo puta čovjeku kaže: »Ne boj se!«. Kada god je čovjeku slao svoga glasnika da donese neku vijest ili ga pozove na posebnu službu, Bog mu najprije poručuje da se ne treba bojati nego se u njega pouzdati. Tako se Bog čovjeku objavljuje postupno kao onaj koji ga štiti, o njemu brine, a ponad svega onaj koji ga voli. A čovjekov strah postupno zamjenjuje strahopoštovanje, pri čemu poštovanje nadvisuje puki strah. Na taj način Bog se postupno približava čovjeku i čovjek Bogu.
Ipak, nitko Boga nije tako približio čovjeku i otkrio mu njegovo Očinsko lice, kao Isus Krist. Tko je upoznao Isusa, upoznao je Oca, tako nas on sam uči. Stoga njegovi učenici, koje je on naučio vjerovati, nemaju nikakva razloga za brigu. No, važan je uvjet njega poznavati: »Da ste upoznali mene, i Oca biste upoznali. Odsada ga i poznajete i vidjeli ste ga« (Iv 14,7). Ovo je izrečeno u vidu prigovora učenicima. Na više mjesta je Isus korio svoje učenike zbog nedostatka vjere ili sporosti u vjerovanju. Da je njegov prigovor na mjestu potvrđuje i pitanje učenika Filipa: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je« (IV 14,8). Isus se ne čudi ovom pitanju, niti pokušava Filipu objasniti na koji način je već mogao prepoznati Oca u njegovom djelovanju nego jednostavno nastavlja: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš – Pokaži nam Oca?« (Iv 14,9).
S tim u vezi je i Isusova izjava: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni« (Iv 14,6). Dakle, Isus je onaj koji nam je objavio Oca, pokazao njegovo pravo lice i očistio ga od svih dotadašnjih ljudskih zabluda, te nas on i vodi k Ocu, njega nasljedujući dolazimo do Oca, kojega nam je objavio. No, preduvjet je upoznati Krista.
Kako upoznati Isusa?
Mi o Isusu danas puno znamo. Ipak, prikupljanje različitih informacija koje o njemu možemo pročitati ili od nekoga čuti, ne znači da ga poznajemo. Krist se ne upoznaje na taj način. Njega najbolje možemo upoznati u njegovoj Crkvi, zajednici vjernika koja ga slijedi. U njoj djeluje Duh Sveti, kojega je on poslao da joj bude Branitelj. Samo snagom Duha možemo spoznati tko je Krist i što znače njegove riječi »Put i Istina i Život«. Duh će nam otkriti koji je put u našem životu taj kojim nas vodi Krist k Ocu, on će nam otkriti zašto se isplati ići težim putem, kao što je učinio Isus, a ne lakšim, kao i koja je vrijednost istine, iako nas ona može skupo koštati, promatrano ovozemaljskim očima. Duh će nam otkriti i da ovaj život koji sada živimo nije ono konačno za čime treba težiti, te da postoji i nešto vrjednije od ovozemaljskog života, a to bez Duha Svetog ne možemo prihvatiti.
Mnogi se od nas smatraju vjernicima, a opterećeni su bezbrojnim strahovima i nemirima. Prirodno je da se u čovjeku rađaju strahovi, jer je pred mnogim stvarima nemoćan, ali vjernik se od drugih razlikuje po tome što svoje strahove predaje u Božje ruke. Bog je jači od svega i ništa nije izvan njegove moći, ako mi imamo povjerenja u njega. Isus nam je objavio svoje lice milosrdnog Oca. No, u kršćanskom životu je ključno nasljedovati Isusa i biti dio Crkve, ne samo na papiru. Da čovjek može biti kršćanin bez Crkve, onda ona ne bi ni postojala. Svatko se treba priključiti zajednici u svome mjestu, osobito na slavlju euharistije, a tada će osjetiti plodove Duha, te će mu mnogo toga biti jasnije i bolje će živjeti svoju vjeru, a samim tim i ovaj život na zemlji.
