Čovjek u svome životu trajno traga za sigurnošću. Želi siguran dom, siguran posao, sigurnu mirovinu, siguran auto. A onaj tko obećava sigurnost uvijek lako pronalazi sljedbenike. Međutim, može li itko zajamčiti sigurnost osim Boga i kakvu uopće sigurnost mi želimo i doista trebamo? Upravo evanđelje četvrte vazmene nedjelje potiče nas da o tome razmišljamo.
On je i pastir i vrata
Ove nedjelje Isus progovara u prispodobi, kao što je mnogo puta činio kada je želio otkriti nam Božje kraljevstvo i pokazati nam kakav je Otac prema ljudima. Koristio se različitim primjerima iz života Židova svoga vremena, koji ni nama danas nisu daleki. Ove nedjelje služi se slikom ovaca i pastira (usp. Iv 10,1-10). Isus je u ovoj prispodobi istovremeno i vrata kroz koje prolaze ovce, a i pastir. Još u Starom zavjetu korištena je slika pastira da označi odnos Boga i njegovog naroda. A po prorocima Bog osuđuje pastire koji bi trebali u njegovo ime voditi narod, a to ne rade dobro, ne ponašaju se kao pastiri. Isus je poslan od Oca da okupi novi Božji narod. To je činio naviještajući Radosnu vijest svakom pojedincu i tražeći njegovo obraćenje. A od onih koji su prihvatili njegov navještaj stvarao je novi Božji narod koji je išao za njim. Iako su već prve kršćanske zajednice imale svoje vođe, pastire, jedini pravi pastir bio je Krist. Tamo gdje je ta svijest o Kristu kao pastiru počela blijedjeti, a vođe sebe stavljati u prvi plan i naglašavati svoje uloge, evanđelist je ostavio upozorenje: »I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist« (Mt 23,10). Krist je jedini pravi pastir kojega treba nasljedovati.
Međutim, Krist za sebe kaže i da je vrata: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama« (Iv 10,9). Vrata označavaju ulaženje i izlaženje, pa gdje nas to Krist uvodi? Uvodi nas u Božje kraljevstvo, odnosno svoje ovce koje ga slijede. Onaj tko Krista nasljeduje ima zajamčen ulaz u Božje kraljevstvo. Krasne li sigurnosti koju ne može ponuditi ovaj svijet.
No, iz svakodnevnog života poznato nam je iskustvo da kada se s nekim posvađamo, razočaramo ga i iznevjerimo, njegova nam vrata ostaju zatvorena. Vrata koja Isus predstavlja nikada se čovjeku ne zatvaraju. Kroz njih se može ulaziti ili izlaziti, ali ona će nas uvijek čekati širom otvorena. Onaj tko slijedi Krista i njegov nauk na taj način ulazi u kraljevstvo Božje. Onaj tko je Krista napustio i okrenuo mu leđa, izašao je iz kraljevstva, ali mu se vrata nisu zatvorila. Isus nam je pokazao sliku Boga kao dobrog Oca; on ne zatvara svoja vrata pred djecom svojom već samo poštuje njihovu potpunu slobodu. Kada netko sam odluči Bogu okrenuti leđa, Bog će poštivati njegovu odluku, ali će ga strpljivo čekati da se vrati, kao dobri otac iz Isusove prispodobe, koji je čekao mlađeg sina (usp. Lk 15,11-20). On čeka da se čovjek obrati, da spozna kako je krenuo krivim putem i zaželi se vratiti k Njemu. On ga tada prima nazad u svoje kraljevstvo, radujući se zbog njegovog povratka. Zato je Krist i pastir i vrata. On je onaj koji nam omogućava prispjeti u Božje kraljevstvo, ali nas ne prisiljava nego nas zove, a na nama je da se odlučimo hoćemo li se odazvati njegovom pozivu ili ga odbiti.
S Kristom smo sigurni
Današnje vrijeme prepuno je nesigurnosti. Pandemija koja je zahvatila svijet pokazala je čovjeku koliko je mali i koliko su njegove sposobnosti ograničene. Mnogo toga što smo smatrali sigurnim, odjednom kao da je iskliznulo iz naših ruku. Posao, zarada, zdravlje, pa i mnoge prijateljske i obiteljske veze, sve je uzdrmano i nesigurno. Ljudi su uplašeni i zabrinuti pred neizvjesnom budućnošću. No, Isus nam ovonedjeljnim evanđeljem šalje poruku utjehe, jer sigurnost ipak postoji, a ta sigurnost je On. Poziva nas da ga nasljedujemo, da živimo evanđelje iako smo zatvoreni u svojim domovima. Život nije stao, živimo, te i dalje može odabrati hoćemo li živjeti evanđelje ili ne. Sada, možda snažnije nego ikad, odjekuje njegov poziv da krenemo za njim, da se ne dvoumimo, da ne donosimo neke polovične odluke nego da čvrsto stanemo uz njega. On nam neće obećati siguran posao niti sigurno zdravlje, ali nam obećava da je uz nas, kao pastir uz svoje stado, i da nas sigurno vodi u Božje kraljevstvo, što nam, kao kršćanima, treba i biti najvažnije. Neka nam u ova vremena odzvanjaju riječi divnog Psalma 23: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni« (Ps 23,4).
