»Evo, ovo je, majko moja, bolnica u kojoj tvoj bolesni sin leži već tri nedilje. Vidiš li kolika je ovo zgrada? Tu nas ima četiri stotine nevoljnika. Bolnica Kečkemet, 3.08.-«
Napisano je na poleđini ove razglednice odaslane iz Kecskeméta, grada u Mađarskoj, tijekom Drugog svjetskog rata, za Sontu, samohranoj majci Brigiti Đanić, Solarovoj (1892. – 1987.). Sonćani su je poznavali kao Birđu, a ja osobno, kao baba Birđu. Po njenom imenu je nastao nadimak Birđini, a nadimak po suprugu, Solarovi, je potpuno zaboravljen.
Uz ovu razglednicu je pristiglo i pismo majka Birđi od najmlađeg sina Pavla, rođenog nepoznate godine, prisilno odvedenog sa sedamnaest godina i regrutiranog u mađarsku vojsku gdje je bio ili ranjen, ili se razbolio, ostaje nepoznanica. U pismu uz razglednicu piše kako je: »... jako zima i jako se umire. Smrznite su mi i noge i ruke«. Predosjećajući kraj nastavlja: »… kad na proliće naideš na ružicu, izberi je, digni ruke ka nebu i moli se za me...«. 
Za mater nije više bilo dvojbe hoće li čekati doma crnu depešu ili se spakirati i poći u nepoznato tražiti sina. Spremila se i ponijela svega što se moglo, kao i veliki okrugli kruh kakav se pekao u seoskim domovima. Sve je to stavila u šokačku torbu koja izgleda vrlo slično današnjim rancima, samo se ukršta i veže na prsima, a izatkana je u sonćanskim kućanstvima. Put je bio veoma naporan. Vlakovi tada nisu išli. Putovala je pješice i zaprežnim vozilima koje je sretala na putu. Nakon dugo vremena, promrzla, neispavana, podbijenih stopala i sa smrzotinama po cijelomu tijelu, stigla je do cilja, do ove bolnice u Kecskemétu.
Oko bolnice i u njoj je bila neopisiva gužva. Ljudi sa svih strana Europe su se tiskali u nadi pronalaženja svojih milih. Malobrojno medicinsko osoblje, nemajući izbora, dozvoljavalo je ulazak po bolesničkim sobama. Sobe su bile pretrpane bolesnicima koji su ležali po dvoje i više njih na pocijepanim i prljavim posteljama s krvavim i prljavim zavojima. Očajno su tražili: »kenyeret, kenyeret!« (kruha, kruha). 
Birđa se pitala zašto pružaju ruke prema njoj. Znala je da u torbi ima šokački kruh, ali je čuvala za svoga sina, a i tko bi nahranio tolika usta, osim Isusa. Sve sobe u bolnici je obišla, ali sina nije našla, ni živoga ni mrtvoga. Nitko ga nije poznavao. Nikakvoga traga o njemu nije bilo.
Očajna je izašla iz bolnice i sjela uz ogradu parkića koji je okruživao zgradu bolnice. Skidajući torbu primijeti da kruh viri iz torbe. Prenerazila se. Ranjeni i bolesni su vidjeli njen kruh. Istog časa se vratila u bolnicu i na sitne komade iskidala kruh i redom dijelila dok ga je dostajalo, mada je i njoj bio potreban za povratak u Sontu.
Njezin sin Pava se više nikada nije javio, ni osobno, ni pismom, niti razglednicom. Ova razglednica je bila sve što je ostalo od njega.
Tražila ga je preko Crvenoga križa po cijelomu svijetu. Njezini roditelji i četiri brata i sestra su živjeli u Kanadi. Slali su joj novčanu pomoć i sami su ga tražili, ali nije bilo ni traga, ni glasa o njezinom najmlađem sinu.
Baka Birđa se vratila u Sontu noseći gorčinu i jad svoje nutrine tijekom života, ali i s nadom da će se sin iznenada pojaviti.
Ruža Silađev