Serijal o problematici mita o multikulturalizmu i njegove »emancipatorske« retorike, te o izazovima i pitanjima identiteta i etniciteta, kao i o mogućnostima integrativne politike u Srbiji, a u vezi s ostvarivanjem manjinskih prava, uz pitanja o viđenjima samouprave nacionalnih manjina u oblasti kulturne autonomije, započinjemo razgovorom s vlč. Draganom Muharemom, profesorom na subotičkom Teološko-katehetskom institutu Ivan Antunović i urednikom katoličkog mjesečnika Zvonik.
Na više tribina, ali i kroz pisanje pojedinih novinara, češće se tvrdilo kako je u Vojvodini, umjesto integrativnog multikulturalizma, na djelu multikulturalizam nacionalista, jer nacionalističke strukture vladaju svaka svojim »plemenom«, misli se tu i na rad nacionalnih vijeća. Ima li tu istine, je li to točno? Ili...
Ako i ima istine, valja se zapitati zašto je tomu tako. U analizi aktualne situacije valja nam uvijek polaziti ad fontes kako bismo stekli cjelovit uvid te izbjegli crno-bijeli nazor tematiziranju naznačene problematike. Ustav Republike Srbije u čl. 14. »jamči posebnu zaštitu nacionalnim manjinama radi ostvarivanja potpune ravnopravnosti i očuvanja njihova identiteta«. Međutim, slika stvarnosti je drukčija: države koje su nastale raspadanjem socijalističkih multietničkih federacija uglavnom su pokazale nespremnost slijediti proklamirane ciljeve u svojim ustavima, napose one koje su prošle kroz oružane sukobe kao što su Hrvatska, Srbija, BiH, Makedonija i neke azijske zemlje bivšeg SSSR-a.
Pokušaj Nacrta zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz 2002., imao je za cilj stvoriti koncept »nove manjinske politike« koji bi osigurao standarde integrativnog multikulturalizma. Ali, nažalost, to se nije nastavilo u onako radikalnoj formi kako je to započela Radna grupa tadašnje Savezne vlade, niti je politički establišment bio raspoložen prihvatiti pristup integrativnog multikulturalizma. Sve se svelo, uglavnom, na politiku trpeljivosti i miroljubivosti, ali ne i više od toga, što bi zahtijevao integrativni multikulturalizam.
Takvom se pragmatičnom politikom pravac razvijanja manjinske politike reducirao tek na segregacijski multikulturalizam. Segregacijski multikulturalizam je takav vid multikulturalizma koji dalje održava etničku distancu, bez ostvarivanja veće integracije. To je multikulturalizam koji ne uspostavlja mostove i suradnju među etno-kulturnim grupama i koji se na kraju svodi na neku vrstu prešutnog sporazuma etničkih manjina i etničke većine o uzajamnom podnošenju, što je u osnovi tzv. politike tolerancije. Što se tiče etničkih manjina u sadašnjim uvjetima segregacijskog multikulturalizma, one pristaju na ovaj prešutni sporazum, jer on ipak predstavlja napredak u položaju i pravima nacionalnih manjina u odnosu na prethodno razdoblje.
Zvonko Sarić
Opširnije u tiskanom izdanju
