Mnogo je u svijetu nepoznanica. Ne od danas. Mnogo toga bude i poznatoga. Oduvijek je isto tako. Za ovo posljednje, ako zanemarimo individualne živote, najčešće su zaslužni predstavnici javnosti u društvu. S jedne strane medijski uposlenici, a s druge kritički raspoloženi intelektualci.
No, ne mora uvijek biti tako. Povijest poznaje, a i u sadašnjosti se upražnjavaju, suspenzije spomenutih načela. Naime, zna se događati da objave u javnosti ne moraju, zbog nekih drugih razloga, biti navezane ni s istinom ni s dobrom zajednice! Netko je spomenuo manipulacije? Recimo, o stigmatiziranju onih kojima je odsustvo dobrih namjera odavno imputirano. Nekoga? Ili nekih? I zašto? Pa zato što tako što donosi beneficije na drugim razinama ostvarenja očekivanih interesa! Radi toga valja onda ne samo medije staviti u funkciju, nego i organizirati i prirediti realizaciju cijeloga scenarija. Događanja i praćenja istoga! Netko je ranije primijetio da u društvima s demokratskim deficitima nema mjesta za slučaj!
Kada je riječ o sadržajima bogatom iskustvu difamacija Hrvata bilježe se u posljednje vrijeme različite prakse – od negativnih ali skoro svakovrsnih sastavnica o Hrvatima u narativima nositelja moći, preko učestalog prokazivanja isključivo negativnosti u njihovim djelovanjima, do medijskih eksploatacija, po pravilu, incidentalnih događaja, koji imaju »scenska uprizorenja«. No, bez obzira na razlike, barem o posljednjima se može govoriti da ih povezuju isti obrasci i objedinjuju posve jasne i identične funkcije.
Najprije, treba organizirati i primjereno izrežirati situaciju u kojoj će jedan Hrvat, poželjno je da to bude onaj koji je to slučajem, koji do tada nigdje nije bio povezan s aktivnostima u hrvatskoj zajednicii koji ima podosta »mrlja« u životu, napraviti nekakav incident. Pri tomu, naravno, mora se paziti i na »tajming« takvog događaja – ne bilo kada, već kad je trenutak poseban, »osjetljiv«, a poželjno mjesto je Subotica. Paziti se mora i na obaveznu uključenost »zabrinutih« građana, koji se u pravom trenutku nađu na pravom mjestu i koji dojavljuju kome treba, a oni onda pažljivim odabirom prosljeđuju, nekima prije a nekima nikada, necjelovitu informaciju o nemilom a organiziranom događaju.
Istina, nije jedini cilj koji se mora postići, ali bi bilo veoma poželjno da se tako inducirano antihrvatsko raspoloženje u srbijanskim medijima dovede ne baš do usijanja, a ono zacijelo da radikalno pomjeri pozornost s nekih za svakodnevni život građana daleko, daleko važnijih problema. Recimo, da se ne registrira ozbiljna kritika međunarodne zajednice glede nekih mjera u Srbiji u izvanrednom stanju. Ili da se ne primijeti da vlasti u Subotici nisu uspjeli podijeliti obećanu pomoć socijalno osjetljivim sugrađanima jer je ponestalo novca u proračunu, koji je nakon intervencije jednog od dvaju velikih braća ipak pronađen. Ili da se osujete pozitivni ishodi nastojanja Hrvatskoga nacionalnog vijeća u odličnom promoviranju upisa djece u obrazovanju na hrvatskome. Ili, ne daj Bože, da u Republiku Hrvatsku stigne negativna slika o Hrvatima u Vojvodini. Ili…
Bilo kako bilo glede toga, slučaj »ustaše« I. M. iz Subotice koji je na pravoslavni Vaskrs na terasi stana na Prozivki izvjesio zastavu Republike Hrvatske, nakon što ju je, poslije će se ustanoviti, oprao s gaćama i okačio da se suši, i slušao »do daske« pjesme Marka Perkovića Thompsona odlično se u ovaj nenapisani scenarij uklopio. Dio uvijek budnih građana je, štoviše, to primijetio, jer veliki broj građana u Srbiji poznaje glazbeni opus spomenutog Thompsona i svoje nezadovoljstvo prenio onima koji su zaduženi za red u državi. Istina, čudi malo da zabrinutih građana manjka s prijavama kada se na stadionima čuje »Ubij Hrvata da Šiptar nema brata«. Još više čudi da tada izostaju i reakcije onih koji, kada je to sukladno scenariju, zakon do zadnjeg slova provode. No to sada nije tema našeg napisa…
Nego, zaduženi za red, najprije, proslijede svoja saznanja onima koji to najviše zaslužuju – ne svima nikako već odabranima, a ne ni nakon što se utvrdi veći broj činjenica oko samog slučaja. Zaslužni vlasnici »istine« o događaju onda, naravno, na senzacionalni i eksluzivistički način, sa što manje vjerodostojnih činjenica, veoma jasno etnificiraju, dakako neupitno povežu s hrvatstvom, pa s negativnim, izravnim i neizravnim, porukama objelodane u danu bez važnih vijesti u svojim glasilima. Nitko se više ne pita ni za što, nitko se ne očituje, čak ni, začudno, Mirko Bajić nije iznio svoje stajalište o ugrozi od Hrvata, naročito se ne smije prenijeti službeno očitovanje mjerodavnih institucija Hrvata u Srbiji ili uglednih pojedinaca… No, u komentarima uz objavljenu vijest gotovo na svim internetskim stranicama u Subotici i Srbiji sve vrvi od govora mržnje spram Hrvata… Ni oni koji su dežurni tako što pisati, na žalost, nisu pošteđeni biti na poslu baš za Vaskrs. I? Gle čuda, sada nema više zabrinutih građana, niti se netko od nadležnih »laća posla« kako bi se zakoni provodili. Kao da se htjelo postići utrkivanje u ovoj mržnji anonimnih ili iza pseudonima skrivenih građana na društvenim mrežama, koji to rade za plaću…
Svi mediji u »regionu« to vjerno onda prenose, bez ikakvih kritičkih distanci, bez želje da se svestranije sagleda cijeli događaj, bez korištenja analitičkih instrumenata u pisanju, bez za medije u Hrvatskoj izjava predstavnika Republike Hrvatske… I? Svi ciljevi su postignuti! I? Hrvati u Vojvodini su opet na gubitku! I? Svi su zadovoljni… Jer, cilj ovog »incidenta« je ostvaren – Hrvati u Vojvodini, napose oni u Subotici, stvorena je slika, nekakve su sociopatske naravi, to jest građani su koji nisu u socijalnom smislu dionici uklopivih obrazaca postojanja u suvremenom društvu. Devedesete se vraćaju? Devedesete su se, čini se, vratile kada je riječ o medijskom preuveličavanju negativnih značenja insceniranih incidenata i nastavku difamacije ovdašnjih Hrvata…
(www.slobodnavojvodina.rs)