Dobroćudni, uvijek nasmijani Sonćanin Jakob Zvonar, kuhar u restoranu Niš u Bogojevu, u profesiji s kojom je očijukao otkad zna za sebe, okušao se za mnoge u poprilično kasnoj dobi. Prije desetak godina, na pragu pedesete, ovaj veliki zaljubljenik prirode, osobito Dunava, veslo je zamijenio kuhačom. Ispunio mu se jedan od životnih snova. Na istoj stazi, u isto vrijeme, našle su se borba za egzistenciju i ljubav prema pripremi dobrog zalogaja. Tom stazom hodaju i danas, ruku pod ruku. 

Kuhar manji od štednjaka

Od malih nogu dala se naslutiti Jakobova sklonost kulinarstvu. Rođen je i odrastao u paorskoj obitelji, uz oca, majku i deset godina starijeg brata. 
»Poznato je kakav je paorski život bio nekada. Majka i otac odlazili su na njive rano izjutra, vraćali se u prvi sumrak. Brat i ja smo se hranili kako smo znali. Istina, u smočnici je bilo svega; šunke, kobasice, slanine, nije se oskudijevalo. Nekad bi nam majka ostavila i koji dinar, pa bismo nešto za jelo kupili i u prodavaonici. No, ja baš i nisam bio toliki ljubitelj suhe hrane, od malih nogu bio sam skloniji toploj i čorbastoj. Bratu je bilo svejedno, nije baš bio sklon kuhanju, a suha hrana mu je potpuno odgovarala. Nisam se mirio s tim, pa sam primio kuhaču u šake. Uvijek bih promatrao majku kako kuha, dobro pamtio što radi, pa sam se i ja jednoga dana odvažio krenuti u akciju, mislim da sam pohađao prvi razred osnovne. Prvo jelo koje sam skuhao bila je ajnpren juha. Bilo mi je fantastično ukusno, ljepše od svakog jela koje bi bilo tko skuhao. Kako sam odrastao, kuhao sam sve više vrsta jela, a već u trećem razredu očerupao sam i skuhao mladog pijetla iz dvorišta. Istina, bilo je muke, ali na koncu moj prvi potpuno samostalni paprikaš bio je baš dobar. Razumljivo, i roditelji su bili prezadovoljni, jer bi ih po povratku s njive čekala topla hrana, ne znam bi li se to zvalo kasni ručak ili rana večera«, uz neizbježni smijeh priča Jakob. 
Sve je navodilo na razmišljanje da će po svršetku osnovne škole upisati kuharsku. No, kako to biva, nešto se uvijek ispriječi i život ga je odveo na drugu stranu. 
»Nije mi se posrećilo, podlegao sam mentalitetu tadašnjeg sela. Prvo, za kuhare u selu nije bilo nikakve perspektive, a mnogi, osobito muškarci, govorili su da je to zanimanje za curice. Tek odlaskom iz svojega mjesta u gradske sredine kuhari bi dolazili do posla u struci. Čini mi se da danas u kuhinjama ugostiteljskih objekata u okolici prevladavaju muškarci, a ako ćemo biti iskreni, mislim da su i bolje plaćeni nego žene«, nastavlja priču Jakob.

Kuharstvo kao hobi

Od poljoprivrede Jakob nije mogao pobjeći. Bio je uposlenik sonćanske Zadruge, radio je kao traktorist, kombajner, kako je već zahtijevala sezona. Kasnije je u nekoliko navrata odlazio i u Njemačku na sezonske poslove u poljoprivredi. No, kuhaču nije zaboravio. Kuhao je u poduzeću kadgod bi se organizirali kojekakvi sindikalni ručkovi, kuhao je po seoskim kavanama, kuhao je za razne domjenke nakon većine seoskih kulturnih manifestacija, pa i za privatna druženja. Vremenom je postao poznati i priznati majstor kotlića u Sonti. 
»Paprikaši su sonćanska tradicija, tek mlađe generacije okrenule su se roštilju, odnosno tanjurači, a nakon dolaska izbjeglica iz Hrvatske i BiH i pečenjima s ražnja. Pozivi za kuhanje bili su sve češći; u početku bih na upite koliko smo dužni, govorio ‘pa eto, što date’. Vremenom se stvorila i neka ustaljena cijena, pa sam tako počeo i osjetnije dopunjavati kućni proračun od svojega hobija. I supruga Emerka bila je vrlo zadovoljna takvim razvojem situacije. Ona me je konačno i nagovorila da se okanem poljoprivrede i prihvatim otvorenu ponudu za uposlenje u restoranu Niš«, priča Jakob. 
»Bilo mi ga je žao. Počeo je pobolijevati, pa mu baš i nije bilo lako raditi u poljoprivredi. A znam i koliko je oduvijek volio kuharstvo. Kuhajući od mladih godina puno je i naučio, pa sam znala da njegov angažman u restoranu Niš neće biti promašaj. Kad je prihvatio ponudu, bilo mi je jako drago što je sebi olakšao i spojio ugodno s korisnim«, dodaje Emerka. 

Profesionalizacija

Jakob je prelomio prije desetak godina. Prihvatio je višegodišnje pozive vlasnika bogojevačkog restorana Niš Slađana Ristića. 
»Družili smo se privatno nas nekoliko obitelji i Slađan me je već dulji niz godina pozivao zbog kuhanja paprikaša za goste restorana. Ispočetka nisam želio sebi stvarati takvu obvezu, no, u dogovoru s Emerkom prelomio sam i prihvatio ponudu. Slađan se pomalo i iznenadio, jer, osim paprikaša, kad god sam imao malo praznog hoda, pomagao sam, iako mi to nije bila obveza, u  pripremama salata i u ostalim pomoćnim poslovima, ali sam usput i krao znanje od ostalih kuhara. U Nišu se pripremao roštilj, peka, tanjurača, a određenim danima i odojak ili janje na ražnju. Svaku od tih vrsta jela pripremali su istinski znalci. Majstor za roštilj i peku bio je jedan Leskovčanin. Nije, poput većine kuhara s kojima sam imao posla, patio od taštine. Istinski smo se zbližili i on me je odlično poučio u njegovom dijelu posla. Na taj način sam naučio više no što se nauči u školi, pa sada radim sva jela koja su u Nišu u ponudi. I eto, naša suradnja i danas traje na obostrano zadovoljstvo«, priča Jakob. 
Pa ipak, u toj suradnji došlo je i do pauze od nekoliko godina. 
»Kako se posao razvijao, broj gostiju se povećavao, pa se radilo i po petnaestak sati dnevno. Za mene je to u jednom trenutku bilo previše. Morao sam uzeti malo odmora i prešao sam u staru kavanu Becker, također u Bogojevu. Tamo sam ostao četiri godine, međutim, kad sam malo uhvatio daha, a Slađan uveo rad u smjenama, vratio sam se u Niš i mislim da ću ovdje dočekati i mirovinu«, priča Jakob.

Kuhanje za dušu

U obitelji Zvonar kuhača nikom nije strana. 
»U okviru obitelji Emerka je numero uno. Kuhinja je njezino carstvo i, iskreno rečeno, najslađe mi je pojesti sve što ona skuha. Stariji sin Mario podsjeća me na mojega brata iz mlađih godina. Zna kuhati, ali, kako kaže Emerka, nikada nema vremena za to. Ja bih prije rekao, nema volje. Mlađi, Damir, za kuhanje ima moju dušu. Od malih nogu u kuhinji voli eksperimentirati, pa tako nema jela koje ne zna pripremiti. Mario je sudjelovao i na natjecanjima, jedanput je bio i pobjednik izlučnog natjecanja za plasman u finale Zlatnog kotlića na Apatinskim ribarskim večerima«, kaže Jakob. 
Emerka i Jakob su vrlo druželjubivi, a veliki su zaljubljenici u prirodu. Kako oboje kažu, Dunav je njihovo more. 
»Često smo u prirodi, najčešće na Dunavu. Družimo se sa sebi sličnima, svi smo gurmani, a svi obožavamo i kotlić i tanjuraču. E, upravo pored Dunava obožavam okačiti kotlić, bilo da je u njemu riba ili bilo koja vrsta mesa. U prirodi kuham s užitkom, za dušu, a tako se najbolje i odmaram od kuhanja«, s glasnim smijehom završava priču Jakob.
Ivan Andrašić