Moj pokojni otac je po struci bio pravnik i jedno vrijeme je radio u administraciji nekadašnjeg sreza Subotica. Tu su radili i »stari kadrovi« koji su bili u službi i za vrijeme nekadašnje kraljevine Jugoslavije. Vjerovatno je netko od njih ispričao jednu zgodu iz tih vremena, a što je posliije otac ispričao meni. Evo te priče: »U nekašnjoj skupštini kraljevine Jugoslavije bio je zastupnik tada vladajuće stranke iz Subotice, koji nije bio baš rječit i nije baš ni dobro govorio srpski. Ipak jednom se odvažio i održao kratak i efikasan govor: svaki vlado je dobri vlado, a ovaj vlado je najbolji vlado«. 
U doba izvanrednog stanja nije baš poželjno i svakako je neefikasno kritizirati aktualnu vlast i vladu. To su uradili neki europarlamentarci iz bivših republika, sada država i članica EU. Jedna od kritika bila je da aktualni predsjednik vlada nedemokratski, jer ne zasjeda skupština, koja bi trebala kontrolirati vladu, a također je nedemokratski ograničavati kretanje ljudi, tj. građana. Slične kritike je dobio i predsjednik vlade susjedne Mađarske, kojeg liberalni EU zastupnici žestoko kritiziraju. Baš sam neko jutro gledao zasjedanje mađarskog parlamenta na kojem nisu bili prisutni svi zastupnici, a oni koji su došli bili su strogo odvojeni i po sjedištima i po redovima. Malo je djelovalo tragikomično: sve je sličilo na zube starijih ljudi koji nemaju protezu. Ovakav recept mogao bi se primijeniti i u našoj skupštini, budući je ona u posljednje vrijeme bila poluprazna zbog bojkota dijela oporbe, ali ima tu nekoliko činjenica: aktualni sastav je formalno raspušten i po planu su se u travnju trebali održati redoviti izbori za nove-stare zastupnike. Aktualna »virusna situacija« je poremetila sve planove. Da je kojim slučajem sazvana Skupština, kritičari bi opet rekli da se sastala grupa nelegitimnih zastupnika, što je formalno-pravno istina. Formiran je Krizni stožer koji je svu nemalu odgovornost za donesene mjere preuzeo na sebe. Rade kako najbolje znaju i umiju. Nimalo se ne radujem policijskom satu, ali budući da stanujem u individualnoj zgradi i imam vrt nekako mi je lakše pogotovo što je vrijeme toplije i sunčano. Ali mogu misliti kako se osjećaju oni koji stanuju u pedesetak kvadrata u nekoj višekatnici. Za vrijeme posljednjeg »noćnog lova sokolova« sreo sam jednog poznanika koji stanuje u višekatnoj zgradi, pa mi kaže: »Prosto ne znam što raditi sa samim sobom, brišem prašinu, perem sve, kod mene je takav red kakav nikad nije bio«. Inače, čovjek je klasičan tip boema, voli sjediti u kavani i polako ispijati piće. Doista suosjećam s njim i njemu sličnim stanarima modernih zgrada.

Liječnici, junaci našeg doba

Otac je uvijek želio da postanem liječnik, jer je upravo on to želio postati, ali kada je otvoren Pravni fakultet u Subotici, silom prilika se tamo upisao. Meni to nije palo na um iz više razloga, a najvažniji od njih je da me je oduvijek tehnika privlačila. Gledajući svakodnevno rad liječnika kako rade u kompliciranim zaštitnim odijelima, sjetio sam se svog iskustva iz nekadašnje JNA. Nisam želio ići kao diplomirani stručnjak u školu rezerevnih oficira, a nisam želio ni poslije vojske postati pripadnik pričuvnog sastava redovite vojske (nisam bio baš veliki ljubitelj militarističkih stvari). Zahvaljujući mom drugu iz gimnazije s kojim sam igrao zajedno rukomet, dospio sam u Tuzlu u ABHO jedinicu, što znači atomska, biološka i kemijska obrana. Naš vod se sastojao od dvije jedinice: izviđača i dekontaminatora, a u sastavu smo imali i četiri specijalna izviđačka vozila. Na vježbi koja se održavala na Konjuh planini negdje u nedođiji imali smo izviđačku vježbu u zaštitnoj odjeći, rukavicama i s gas-maskom. Nakon pola sata izviđanja, kada sam sve hermetički zatvorene zaštite skinuo, od znoja mi je ljetna uniforma bila sva mokra, sve do gole kože. Zato se divim svim liječnicima i sestrama koji rade u tim zaštitnim odijelima po nekoliko sati. Svaka im čast. Doista zaslužuju aplauze, budući su i oni ljudi mogu i pogriješiti, ali ne treba se time rukovoditi. Kako smo mi govorili: »Greške zidara pokriva malter, a greške liječnika zemlja«. I ovo je jedan od razlog zašto nisam želio biti liječnik, jer bi me grizla savjest što nisam uspio pomoći jednom bolesniku.

Kraj globalizma?

Sokratova izreka: »Jedino znam da ništa ne znam« kao da se u slučaju ove aktualne pandemije koronavirusa ponovo obistinjuje. O virusima mnogo znamo i protiv nekih postoji i cjepivo, o ovom virusu također mnogo znamo ali cjepiva nema pa je zasad najefikasnija zaštita stara dobra karantena. Ono što se sada već nazire je da su sveobuhvatna neoliberalna trgovina, premještanje proizvodnih pogona tamo gdje je jeftinija radna snaga, globalizacija ekonomije pridonijeli brzom širenju epidemije. Tržiše s financijskim kapitalom je u krizi. Turističke destinacije su u opasnosti, jer neće biti turista, ljudi se plaše od putovanja. Okoliš, budući nema proizvodnje i zagađenja, sve je čistiji – u venecijanskim lagunama ponovo se vide ribe što plivaju. Očito da će svijet biti drugačiji poslije ove pandemije. Možda bolji?