Imajući u vidu u prošlom tekstu iznesena kulturna gibanja kod Bunjevaca Subotice 19. stoljeća, postaje jasno zašto je ovaj grad, gdje su oni činili veliki udio pučanstva, na koncu pripao Kraljevini SHS. Svaki nepristrani suvremenik morao je priznati da bi bez Bunjevaca sjeverna granica Srbije izgledala drukčije. Tako je profesor Pravnog fakulteta Ivo Milić zapisao da bi bez pokreta Bunjevaca-Hrvata 1918., s Blaškom Rajićem na čelu sjeverna granica Srbije dopirala do kanala Dunav – Tisa – Dunav kod Srbobrana, jer između Srbobrana i Subotice u to vrijeme nije bilo nijednog mjesta naseljenog većinski slavenskim pučanstvom.
Usprkos nesumnjivim zaslugama u stvaranju Jugoslavije, Bunjevci su se u novoj domovini suočili s nizom nepravdi, koje do danas nisu dobile publicitet i značenje koje zaslužuju u javnom medijskom prostoru Srbije. Nedugo nakon potpisivanja Trianonskog mira (4. lipnja 1920.), kojim je Kraljevina SHS dobila Bačku i Banat u današnjem teritorijalnom opsegu, Bunjevci rodoljubi koji su dali doprinos jugoslavenskoj stvari su smijenjeni s položaja u Gradskoj kući, a na njihovo mjesto su dovedeni poslušnici, koji su, paradoksalno, u vrijeme Austro-Ugarske bili u službi tlake Bunjevaca. To je bio odgovor centralnih vlasti na osnivanje Bunjevačko-šokačke stranke (sredinom rujna 1920.), koja je izašla na izbore koncem studenog 1920. sa samostalnom listom i političkim programom.
Smjene i napadi
Bunjevačko-šokačka stranka se, suprotno mišljenju pojedinih političkih predstavnika današnjih Bunjevaca-nehrvata, borila za autonomiju Vojvodine, sudjelovanje Bunjevaca-Hrvata u procesu donošenja odluka u mjestima gdje su činili većinu, povrat crkvene imovine i ostale interese koji su bili od životnog interesa. Na njenom čelu se nalazio kerski župnik Blaško Rajić, koji je zbog svoje dosljednosti u zauzimanju za program Bunjevačko-šokačke stranke bio na meti napada beogradskog i novosadskog tiska, skupa sa svojim partijskim drugovima Stipanom Vojnićem Tunićem, Ivanom Evetovićem i Vranjom Sudarevićem.
Zauzetost za dobro vlastitog naroda stajala je hrvatske prvake u Subotici položaja i zdravlja. Bez ikakve prethodne opomene početkom 20-ih godina prošlog stoljeća s položaja u gradskoj općini su smijenjeni gradonačelnik i nadžupan Subotice Vranje Sudarević, pisar Kalman Dulić, ravnatelj Bunjevačko-srpske gradske velike gimnazije Ivan Vojnić Tunić, gospodarski senator Time Vojnić Tunić, nadzornik gradskog gazdovanja Beno Vujković, profesor Trgovačke škole Frano Slavić, školski nadzornik Matija Išpanović, šef vojnog odjeljenja Stipan Tikvicki, redarski kapetan Andrija Mazić, podgradonačelnik Joso Prćić i dr., gradski glavni odvjetnik Mirko Ivković Ivandekić, veliki bilježnik Lazar Orčić, gradski kapetan Lazar Ivandekić, gradski bilježnik Matej Jankač, računovođa Marko Peić Tukuljac, šef odjeljenja za izdavanje marvenih putovnica i mnogi drugi. Svi gore spomenuti su bili uključeni u rad Bunjevačko-šokačke stranke ili Hrvatskog prosvjetnog društva Neven.
Smjenjivanju Bunjevaca rodoljuba s vlasti u Subotici umnogome su pridonijeli srpski mediji. Na meti napada su bili narodni zastupnici Blaško Rajić, Stipan Vojnić Tunić, Ivan Evetović i Vranje Sudarević, ali i predstavnici klera koji nisu aktivno sudjelovali u politici, kao npr. župnik katedralne župe sv. Terezije Avilske i kasnije administrator Bačke apostolske administrature Lajčo Budanović. U ocrnjivanju bunjevačkih prvaka su se međusobno natjecala glasila Demokratske stranke i Radikalne stranke. Dojučerašnji prijatelji Bunjevaca postali su njihovi persekutori (progonitelji). Tako je predsjednik vlade Milenko Vesnić, koji je ranije usrdno primao bunjevačke delegacije i obećavao ispunjenje zahtjeva Bunjevaca, odgovorio prosinca 1920. na žalbe narodnim zastupnicima Vranji Sudareviću i Ivanu Evetoviću: »Mi nismo nikog zarobili pa nismo ni bunjevce, ali oni šuruju sa madžarima i hoće opet s njima živjeti. Ako bunjevci nijesu zadovoljni, onda mogu ići pod Madžarsku«.
Patent Bunjevci – početci dekroatizacije Hrvata
Tako je započelo razdoblje koje karakterizira izrazito neprijateljski pristup vlasti prema Bunjevcima rodoljubima, ali i uopće nepovjerenje prema svim Bunjevcima. Izjava predsjednika vlade Milenka Vesnića samo je otkrila tko zapravo stoji iza gomile medijskih harangi protiv bunjevačkih prvaka i uopće Bunjevaca. Poslije medijske harange uslijedila su zastrašivanja i premlaćivanja uglednih Bunjevaca, sve u cilju razbijanja njihove političke homogenosti. Čak je i beogradska Politika likovala kada je nacionalistička srpska omladina na Vidovdan 1922. prebila Blaška Rajića u njegovom župnom uredu (Politika od 29. lipnja 1922., str. 3-4).
Kako bi nekako opravdale svoju politiku terora, hegemonističke vlasti su tražile među Bunjevcima kolaborante, koji bi za sinekure pristali održavati privid dobrih bunjevačko-srpskih odnosa, a u stvarnosti raditi protiv svojih sunarodnjaka. Kolaboranti su birani ne samo iz redova demoraliziranih Bunjevaca rodoljuba (Mijo Mandić, Andrija Mazić, Šandor Rajčić itd.) nego i iz redova sluga ranijeg mađarskog režima (Andrija Pletikosić, Marko Jurić, Ivan Crnković itd.). Kao najznačajniji prorežimski Bunjevac pokazao se posjednik Marko Jurić, koji je na izborima 1925. izabran za narodnog zastupnika s liste Narodne radikalne stranke, a kasnije je također uz podršku režimskih radikala (Jugoslovenske radikalne stranke Milana Stojadinovića) uznapredovao do gradskog komesara (gradonačelnika) Subotice.
Nepovjerenje vlasti u Bunjevce
Kao prorežimski Bunjevac, Marko Jurić se pokazao doista kao neprijatelj »zdravih« bunjevačkih elemenata. Podupirao je mađarske kulturne i privredne udruge na štetu bunjevačkih interesa. Tako je, primjerice, 1939. oduzeo glasovir Hrvatskom prosvjetnom društvu Neven i dao ga Mađarskoj čitaonici koja je, paradoksalno, u to vrijeme dobila zabranu rada od uprave Dunavske banovine.
Jurićevi postupci zapravo pokazuju da je primarni cilj režimskih stranaka bio zadobiti podršku mađarskog biračkog tijela kao sigurnog izvora glasova, jer u Bunjevce, kao pristaše Hrvatske seljačke stranke, nisu imali nimalo povjerenja. Potpuno u duhu izdajničkog i oportunističkog mentaliteta, Jurić je zaboravio i izdao svoje međuratne gospodare kada su se travnja 1941. promijenile političke okolnosti. Naime, kada su mađarske postrojbe ušle u Suboticu, Jurić je postao mađarski kolaboracionist. Kao takav, mirno je gledao na zločine okupatorske vojske protiv Srba, Židova i Bunjevaca-Hrvata.
Međutim, nisu svi Bunjevci koji su kao pristaše svih međuratnih beogradskih režima nijekali hrvatstvo i ravnopravan položaj Bunjevaca s ostalim narodima Subotice bili do kraja servilni kao Marko Jurić. Neki su, kao što je novinar Joso Šokčić, poslije nekog vremena otvoreno priznali zablude i osude politike tlake nad Bunjevcima te tražili iskupljenje. Tako Šokčić u svom tjedniku Neven priznaje da neki Bunjevci samo iz oportunizma pred Srbima niječu svoje hrvatstvo: »Neven se bori za dobrobit bačkih i baranjskih Hrvata i konstatuje u isto vrijeme da je narod, koga je oportunizam ili nešto drugo nazvao imenom Bunjevaca i Šokaca, u stvari ogranak hrvatskog naroda, koji je prije vjekova došao da živi u ove krajeve« (Neven, 2. II. 1940., br. 1, str. 1-2).
Doprinos vlastitoj kulturi sjećanja
Najveći doprinos istraživanju i popularizaciji kulture, jezika i povijesti bunjevačkih Hrvata dali su hrvatski znanstvenici iz Hrvatske i Srbije. Kao najbolji heurističari (iznalazitelji novih spoznaja i činjenica) i čuvari kulturnog naslijeđa bunjevačkih Hrvata pokazali su se upravo sami – bunjevački Hrvati.
Bez bunjevačkih Hrvata ne može se zamisliti bunjevačka kulturna baština. Naime, bunjevački Hrvati su bili ti koji su stvorili okvir za trajno kulturno djelovanje. Osnovali su najpoznatija bunjevačka kulturno-prosvjetna društva kao što su Hrvatsko prosvjetno društvo Neven u Subotici (1920.), Hrvatski prosvjetni dom u Subotici (1930.), Subotička matica (1934.) i Hrvatsko kulturno društvo Miroljub, Sombor (1936.). Osim toga, osnovali su i po ruralnim bunjevačkim krajevima hrvatske prosvjetne domove: u Čonoplji (1920.), u Đurđinu (1936.), Tavankutu (1939.) itd. Samo je čonopljanska Bunjevačka kasina sačuvala od propasti nekoliko desetaka starih i rijetkih bunjevačkih publikacija, koje su dospjele u Narodnu knjižnicu u Beogradu. Spomenute publikacije skupljao je i skladištio Ilija Džinić, hrvatski kulturno-prosvjetni radnik iz Čonoplje i Sombora. S druge strane, Bunjevačka prosvjetna matica, koju su 1925. osnovali Bunjevci-nehrvati, režimske snage, propala je materijalno 1933., jer su je vodili političari, a ne kulturni radnici.
Iz niza zaslužnih imena zaslužnih za očuvanje bunjevačke nematerijalne kulturne baštine izdvaja se Ivan Kujundžić, koji je osnovao Bunjevačko-šokačku knjižnicu u župnom uredu crkve sv. Roka u Subotici. Kao erudit svjetskih razmjera sastavio je nekoliko bibliografija, koje su objavljene u zasebnim izdanjima Subotičke matice i Matice hrvatske ili kao dio većih periodičnih cjelina (Rad JAZU). Međutim, dok su hrvatski znanstveni krugovi s empatijom pratili i podupirali Kujundžićeve znanstvene napore, dotle su srpski znanstveni krugovi pokazivali ne samo kriticizam, nego i stanovitu dozu cinizma spram njegovih napora i rezultata (Letopis Matice srpske, knj. XIX, 1971., str. 582-584., 592-593). Kujundžićevim stopama išla je i mlađa generacija bunjevačko-šokačkih svećenika. Ukratko rečeno, doprinos bunjevačko-šokačkih Hrvata na polju vlastite kulture sjećanja ne može se u srpskoj znanosti poništavati na temelju antihrvatskih sentimenata, koje proizvodi manjina utjecajnih znanstvenika-humanista u Srbiji.
Zaključak
Iz gore iznesenih crtica iz međuratne povijesti Bunjevaca zorno se vidi da Bunjevci nisu uživali nikakva prava u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, koja su im, kako je to u svojoj izjavi za medije ne tako davno priopćio predsjednik jedne stranke Bunjevaca-nehrvata, uskraćena dekretom Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine od 14. svibnja 1945. Naprotiv, Bunjevci su u međuratnoj Jugoslaviji bili predmetom nepojmljivih tlaka i zlonamjernih zanemarivanja.
Podršku za svoje političke i kulturne napore su dobili samo od svojih sunarodnjaka – Hrvata, kod kojih su uostalom, kako pokazuje čitava povijest Bunjevaca, i ranije nailazili na podršku, bez opasnosti da izdaju svoju dušu. Prema tome, može se s punim pravom zaključiti da je Bunjevac samo u suradnji s antinarodnim režimima 1920. – 1941. i 1941. – 1945. izdao svoju dušu, dao doprinos asimilaciji i nestanku svojih sunarodnjaka, dok se u suradnji s Hrvatima, naprotiv, duhovno oplemenio i uzdigao. (kraj)
Vladimir Nimčević, doktorand Hrvatskog
katoličkog sveučilišta u Zagrebu
