Razočaranje uvijek teško pritišće čovjekova leđa. Onaj tko ga doživi želi što dalje pobjeći od neostvarenog ideala i neispunjenih nadanja. No, bol koja ostaje u srcu zbog ovoga mučnog iskustva ne prolazi lako i od nje nema bježanja. Ona stalno nameće nova pitanja i pokušava dokučiti zašto je do toga došlo i tako muči čovjeka. Ipak, postoji netko tko svaku bol može okrenuti u radost, a razočaranje u našu korist, a to je Isus Krist.

Zaokret

Razočarani i užasnuti događajima vezanim za kraj Isusovog života, dva njegova učenika vraćaju se iz Jeruzalema u mjesto iz kojega su, u Emaus. Sve što se dogodilo jako ih je povrijedilo, jer nisu to očekivali. Smatraju da nakon svega nemaju razloga više ostati u Jeruzalemu, te se vraćaju životu kakav su živjeli prije nego su upoznali Isusa. Gorčina u srcu ne da im mira, te usput pretresaju događaje proteklih dana. No, Isus im sprema iznenađenje, obrat kakav ni ne slute. Kada se sve čini uzaludno i završeno, Isus će im pokazati da tek tad sve dobiva smisao i tek tad sve počinje.
Na tom putu povratka starome životu učenici susreću stranca, koji se s puno pozornosti upušta u razgovor s njima i tumači im događaje koji su ih uznemirili u svjetlu Pisma. No, pravo iznenađenje dolazi na kraju puta, kada u trenutku lomljenja kruha oni u strancu prepoznaju svog Učitelja, a on im iščezava s očiju. To u njima izaziva potpuni zaokret, toliki da se oduševljeni vraćaju nazad u Jeruzalem pripovjediti učenicima što se dogodilo. Njihovo neshvaćanje i neprihvaćanje proteklih događaja preobraženo je u oduševljenje i novi vjerski žar u susretu s Uskrslim. Samo su u svjetlu vjere mogli prihvatiti činjenicu Isusova križa i smrti, samo na taj način mogli su shvatiti koliko su pogrešno razumjeli Isusovo poslanje dok je još bio među njima. Iako su nasljedovali Isusa za vrijeme njegova života, ova dva učenika nisu potpuno razumjela ono što ih je on poučavao. Ni uskrsnuće nisu razumjeli i prihvatili sve dok Uskrslog nisu ugledali svojim očima, isto kao Toma u evanđelju prošle nedjelje. No, Isus razumije ljudske teškoće i vjerske dvojbe, zato i njima dolazi, kao što je došao Tomi. Tako u njihova srca ubacuje novi žar vjere, koji će im pomoći da na protekle događaje, ali i na sve buduće, gledaju u novom svjetlu, svjetlu uskrsnuća.

I križ je dio Božjeg plana

Razočaranje kakvo su doživjeli učenici iz Emausa dožive mnogi u svome životu. Mnogo toga planiramo, s mnogim se ljudima povežemo, a onda se dogode sasvim neočekivane stvari i sve propadne. I mi se tada, kao i njih dvojica, želimo skriti od novonastale situacije, želimo pobjeći negdje od problema koji nam se čini ogroman i nepremostiv. No, svi naši problemi i razočaranja nastaju jer se nikada ne zapitamo: a kakve planove Bog ima? Vjera nam je čvrsta i nepokolebljiva dok se sve u životu odvija po našim planovima. Čim se nešto poremeti, postajemo kao učenici iz Emausa: a mi smo se nadali… Kada nam se to dogodi sve je teže shvatiti da Bog ima planove i za naše boli i patnje, za sve naše neuspjehe i razočaranja. Upravo takve teške životne situacije trebale bi biti nešto što će nas više približiti Bogu, što će osnažiti našu vjeru, jer jedino on loše može okrenuti na dobro i dati čovjeku snage i strpljenja da podnese teškoće u kojima se našao.
U ovozemaljskom životu čovjek ne može izbjeći probleme i razočaranja, bio vjernik ili nevjernik. Ali, vjernik se od nevjernika ne može razlikovati samo u poznavanju Isusa. I mnogi nevjernici o njemu svašta znaju. Razlika je u prihvaćanju Isusovog križa. Dvojica iz Emausa nisu mogla prihvatiti križ i u tome se sastojalo njihovo razočaranje. Ali, križ se ne može zanemariti niti izbjeći. Isus nas poziva da zajedno s njime nosimo križ, jer jedino tako možemo doći do uskrsnuća.
Put učenika u Emaus ostao je trajna metafora, slika ljudske vjere. Razočaranja i sumnje u vjeri ne možemo izbjeći. Posebno je teško kada se osjećamo usamljeno u svojoj patnji. Ali baš tada ne smijemo zaboraviti da je Uskrsli s nama. On se i nama na životnom putu pridružuje u liku različitih osoba koje trebaju našu pomoć ili koje nama mogu pomoći. Važno je da uvijek u drugome gledamo Krista i da ga ljubimo, ali i da ljubav prihvatimo.
Važno je i spomenuti da su se učenicima otvorile oči tek kod lomljenja kruha. Prepoznali su ga tek u euharistiji. To nam govori koliko je euharistija važna hrana za našu vjeru, jer je ona uvijek novi susret s Gospodinom.