Druga vazmena nedjelja stavlja pred nas dvije važne slike: apostola Tomu koji traži sigurnost da bi povjerovao i ozračje u prvoj kršćanskoj zajednici. Obje ove slike trebaju utjecati na nas i voditi nas bliže Kristu.
Tomina (ne)vjera
Toma je poznat u Crkvi kao nevjerni, a sve zbog toga jer nije imao tu sreću biti s ostalim apostolima u trenutku kada je Isus prvi put nakon uskrsnuća došao pokazati im se. Čudna je sama činjenica da Toma nije bio tu, jer evanđelje kaže da su učenici sjedili u kući zaključani u strahu od Židova. Dakle, bojali su se da ih ne snađe sudbina njihovog Učitelja, pa su se sakrili. A gdje je Toma otišao? Zar se on nije bojao? Možda je otišao izvidjeti kakva je situacija, što se priča po gradu, možda više nije mogao sjediti zaključan… Ne znamo. No, njegovo odsustvo donijet će mu epitet nevjerni, a nama važnu pouku.
Kada se vratio, Tomu dočekuje neobična vijest, uskrsli Isus posjetio je apostole. Oni ga uvjeravaju, a on želi i sam vidjeti dokaze onoga o čemu oni pričaju. Tko zna bi li i ostali učenici povjerovali da su bili na Tominom mjestu. Iako on traži da i sam dodirne Uskrslog, ipak njegov zahtjev ne možemo okarakterizirati kao pravu nevjeru, koja znači potpuno nijekanje, odbacivanje mogućnosti uskrsnuća. On samo želi biti siguran, a ne površno i olako prihvatiti ono što su mu ostali govorili. Prije svega on želi vidjeti Isusove rane s križa i dodirnuti ih, jer upravo te rane svjedoče da je Uskrsli isti onaj Isus koji je bio raspet prije nekoliko dana. Baš te rane na tijelu Uskrslog znak su našeg otkupljenja. Isus je umro da bi uskrsnuo, morao je proliti krv da bi nas svojim uskrsnućem uveo u novi život. Isusovo razapinjanje ostavilo je poseban dojam na njegove učenike. Razočaranje, tuga, strah, mnoštvo negativnih osjećaja pomiješalo se u njima. A rane kao znak na tijelu uskrslog Isusa označavaju da križ nije bio kraj i da je započelo nešto novo. Toma ne raspravlja s ostalim učenicima o tome što su oni vidjeli nego želi vidjeti i on. Želi biti posve siguran da se radi o njegovom Učitelju. On primjećuje promjenu kod drugih učenika, želi i sam to doživjeti.
Iako ga na neki način kori, Isus razumije Tominu čežnju, zato i dolazi opet kada je i on s učenicima, te mu omogućava da doživi potpuni zaokret za kojim je čeznuo. Tako ovaj Isusov učenik postaje simbol svih iskrenih tražitelja Boga, onih koji se ne zadovoljavaju samo pričama drugih, tradicijom i tuđim svjedočanstvima nego ga žele sami susresti i osjetiti njegovu blizinu. Takva traganja prolaze kroz tame i sumnje dok Bog na kraju ne otkrije svoje lice i ne dopusti tražitelju da osjeti njegovu blizinu. Iz tog pravog traganja rađa se i prava vjera, koja nije tek površno pristajanje uz neke tvrdnje koje nam je netko prenio, ili uz tradiciju, koja često znači samo puko obilježavanje blagdana prema uvriježenim običajima.
Na Tominom primjeru vidimo da vjera nije samo neko znanje nego spremnost našeg srca da prihvati Boga i njemu se prepusti bez ikakvog ograničenja. Kad je Toma u Uskrslom prepoznao Raspetog, u njemu nije više bilo kolebanja nego konačna odluka, toliko snažna da ga više ništa nije moglo pokolebati. To je ono što danas kršćanstvu nedostaje: gorljivo traganje za Bogom s iskrenom željom da ga se uistinu susretne i bezuvjetno prihvati.
Zajednice
Osim Tominog traganja za Uskrslim, ova nedjelja govori nam o prvoj kršćanskoj zajednici. Ono što odlikuje tu zajednicu je ljubav, ljubav prema svome Gospodinu i svome bratu. Od samih početaka biti kršćanin nije bilo lako ni sigurno. Ipak, bili su postojani u molitvama, lomljenju kruha i zajedništvu. Dakle, nisu dopustili da bilo koja nedaća utječe na izvršavanje onog što im je Krist u nalog ostavio. Toliko su ljubili Krista da je ljubav prema njemu stavljana ispred ljubavi prema vlastitom životu.
Druga važna stvar u prvoj zajednici je ljubav prema bratu u vjeri. Sveti Luka ni malo ne pretjeruje kad kaže da su članovi zajednice imanja prodali i razdijelili kako bi tko trebao. Oni su se međusobno doista doživljavali kao braća, pa su tako i živjeli. Pomagali su jedni druge i nije moglo biti da je netko bogat, a da onaj koji sjedi pored njega na euharistiji nema što jesti. Takvo svjedočanstvo života pridruživalo im je danomice nove članove. A kakve su naše zajednice? Je li u njima ozračje koje može privući ljude da nam se pridruže? Uglavnom nije. Razmislimo kako sami možemo pridonijeti da se u naše zajednice vrati ljubav kakva je vladala u prvim kršćanskim vremenima.
