Od proglašenja prije gotovo 20 godina, rezervat prirode Gornje Podunavlje prošao je put od gotovo desetogodišnje turističke anonimnosti do područja na kojemu se počelo razmišljati o turizmu kao nečemu što je više od dodatka na već postojeće dominantne gospodarske prakse. Ipak, iako iz anonimnosti izlazi, ovo područje podunavskih ritova i šuma od Berega do Bogojeva još uvijek čeka turistički procvat. Na tom putu stanoviti napor je učinjen, gotovo isključivo od strane upravitelja, JP Vojvodinašume. Ipak, u eri razvitka alternativnoga turizma, usporedo s osmišljavanjem i marketingom ove turističke destinacije, javljaju se pitanja kako, gdje i koliko usmjeravati posjetitelje u ovom zaštićenom i osjetljivom području. Na neka od tih pitanja odgovore je pokušao dati nedavno sačinjeni »Plan upravljanja posjetiteljima u Specijalnom rezervatu prirode Gornje Podunavlje« koji je izradio dr. sc. Vladimir Stojanović, redoviti profesor na Odjelu za geografiju, turizam i hotelijerstvo Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu, uz pomoć dr. Maje Mijatov, istraživačice s ovoga Odjela.
Povijest zaštite ovoga područja duga je 65 godina. Ipak, o turizmu se sve to vrijeme razmišljalo samo »preko nišana« – lovstvo i lovni turizam je bio daleko najdominantniji način pogleda na gospodarstvo ovoga područja. Čak i samo šumarstvo je postalo zastupljenije u prihodima tek od prije tridesetak godina.
»Statistički podatci potvrđuju ocjenu da cijeli ovaj prostor još uvijek nije razvijena turistička destinacija. Analiza turističkoga prometa pokazuje da je potrebno više raditi na osnaživanju turističke infrastrukture, osmišlјavanju novih turističkih proizvoda i upravlјanju promišlјenom turističkom propagandom. Ekoturizam, iako bez duge tradicije, strateški je važna poluga održivoga turizma Gornjeg Podunavlja, zahvaljujući čemu je rezervat jedna od vodećih ekodestinacija u Srbiji«, kaže dr. Stojanović.
Tri zone
Što je ekoturizam i je li on uopće isplativ? Autori ove studije naglašavaju da je iskustvo prirode zasnovano na bogatstvu biološke raznolikosti upravo vrijednost koja omogućuje proizvode i aktivnosti koji se ne mogu doživjeti u nekim drugim i susjednim destinacijama. Kada se njima pridoda mogućnost novog i uzbudljivog otkrivanja, zahvaljujući prisustvu Dunava i svim drugim resursima hidrografije ovog prostora i opredijeljenost za turizam koji je u dosluhu s prirodnim resursima i brige o svim resursima okoliša, stječe se prednost na ekoturističkome tržištu.
Mišljenje autora ove studije je da se ekoturističke aktivnosti moraju (nastaviti) razvijati unutar tri zone u ovom zaštićenom području koje su i do sada bile vodeći punktovi za turiste: Štrbac, Karapandža i Bestrement.
»Ove zone omogućuju ravnomjernu raspodjelu sadržaja namijenjenih turistima na razini Rezervata, budući da je Karapandža u sjevernom, Štrbac u središnjem a Bestrement u južnom dijelu Gornjeg Podunavlja. U Štrpcu, šumsko-močvarnom području između Monoštora i Bezdana, napravljena je prva šetnica u ovom zaštićenom području, 2007. godine. Tu je ekoturistička priča, zapravo, i počela. Područje Karapandže, uz samu granicu s Mađarskom, orubljeno je tokom Dunava na zapadu, Bajskim kanalom na istoku i rukavcem Baračka na jugu, i vjerodostojno predstavlja ukupnu dinamiku i raznovrsnost prirode na prostoru Gornjeg Podunavlja. Edukativna staza na Karapandži uređena je 2013. godine, a vremenom je cijeli prostor dobio novu dimenziju na razini ekološkog centra, s još tri edukacijske šetnice, od kojih je svaka tematski posvećena jednom prirodnom segmentu: šumi, divljim životinjama i vodi. Edukacijska šetnica Bestrement predstavlja najznačajnije dijelove Apatinskoga rita, s ekološki i estetski vrijednim odlikama krajolika. Sastavni dio staze je i hranilište za orla štekavca, čija okolica je također otvorena za turističke posjete«, kaže dr. Stojanović.
Ukupna duljina uređenih šetnica Gornjeg Podunavlja nešto je veća od 12 kilometara, no neke vrijedne cjeline i privlačna mjesta nisu u njihovom dometu. Autori, primjerice, navode potrebu da se u dijelu Apatinskog rita koji Dunav redovito plavi organizira staza za plovila. Važnim dijelom šetnica stručnjaci smatraju i interpretacijske ploče s informacijama o područjima kroz koja se prolazi. Konačno, oni su procijenili da bi, uz sve prednosti i ograničenja, optimalan dnevni broj turista u Karapandži bio 383, uz 178 turista u Eko-centru Karapandža. Kapacitet Bestrementa je 196 posjetitelja dnevno, dok je u slučaju Štrpca to 160 posjeta. Takav broj neće biti, po ocjeni turističkih stručnjaka, negativan za floru i faunu, a omogućit će optimalno iskustvo posjetiteljima.
U suradnji s lokalnim zajednicama
Gornje Podunavlje je 2018. godine posjetilo 1.776 turista. Od toga broja je 1.515 njih posjetilo Karapandžu, 150 Bestrement, dok je 100 posjetilo Štrbac. Iako se čini skromnim, u usporedbi s 2017. godinom, broj posjetitelja bio je veći – te godine ih je bilo samo 678. Rast broja posjetitelja autori studije tumače izgradnjom i promidžbom eko-centra i infrastrukture u Karapandži.
»Prosječni posjet traje između dva i četiri sata. Tijekom tjedna posjeta je najviše subotom, dok se đačke ekskurzije obično odvijaju radnim danima. Organizirano dolaze i studenti i umirovljenici. Posjeti su najintenzivniji od travnja do lipnja i u rujnu. Aktivnost koju posetitelji najčešće prakticiraju je šetnja koja uključuje i informiranje posjetitelja o značajkama zaštićenog područja, u obveznoj pratnji vodiča. U razmatranju su i prijedlozi da se turisti kreću bez vodiča, no isključivo na mjestima gdje to neće remetiti zaštićenu prirodu«, kaže Stojanović.
Ipak, on navodi i da profil dosadašnjih posjetitelja ukazuje na to da turisti obično nisu upućeni u činjenicu da je Gornje Podunavlje rezervat prirode niti da ima Europsku povelju za održivi turizam, dok tek poneki turist zna da je Gornje Podunavlje dio Rezervata biosfere Bačko Podunavlje.
Autori naglašavaju da suvremeni turizam teži preusmjeravanju pozornosti s masovnog na alternativne oblike, pa tako ruralni turizam dobiva na značenju i privlači sve veću pozornost posjetitelja koji žele provesti svoj odmor u miru i tišini, u druženju s lokalnom zajednicom i upoznavanju njihovih običaja, kulture i tradicije. Sukladno tome, upoznavanje s principima tradicijske gradnje, kao i učenje obrta, narodnih običaja, posjeta manifestacijama i degustacije kulinarskih specijaliteta lokalnih zajednica u okolici Sombora i Apatina, pridonijeli bi stvaranju nezaboravnog iskustva za posjetitelje Gornjeg Podunavlja.
»Zbog toga se proizvodnja tradiciijskih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, ručno izrađenih suvenira i proizvoda obrta, kao i njihov plasman, mogu posmatrati kao važni čimbenici dostizanja konkurentnosti ruralnih područja u okolici ovog rezervata prirode«, kaže Stojanović.
Jedan od prijedloga onima koji osmišljavaju turizam u Gornjem Podunavlju je povezivanje ponude ekoturizma s ponudom u selima distribucijom promotivnog materijala u Eko-centru Karapandža, isticanje ponude etno i ruralnoga turizma u selima koja okružuju Gornje Podunavlje (običaji, nošnja, arhitektura, manifestacije, govor i dijalekti) na internetskim stranicama i društvenim mrežama koje prezentiraju ovu destinaciju, kao i organiziranje tematskih susreta u Eko-centru koji bi isključivo bili posvećeni tradiciji, kulturi i baštini lokalnoga stanovništva. Za nadati se je da će poduzeće Vojvodinašume, koje je plan i naručilo, pretočiti barem neku od predloženih ideja u svoju ekoturističku praksu.
Marko Tucakov
Foto: Vladimir Stojanović
