Svakog jutra pijem jednu ili dvije kave, i uz kavu konzumiram i jutarnje vijesti gledajući domaće TV stanice, ali paralelno gledam i HRT i mađarski državni kanal M1. Slušajući aktualne vijesti, sjetio sam se refrena jednog starog šlagera mađarske supergrupe Lokomotiv GT, koji glasi: »Svatko drugačije radi«. Tako, na primjer, u Mađarskoj stariji od 65 godina radnim danima mogu od 9 do 12 sati odlaziti u prodavaonice, na tržnice i u ljekarne, nabaviti sve što im je potrebno. Glavna sestra države im savjetuje da ovo vrijeme iskoriste tako da što brže obave nabavu i ponovno se vrate kući. Policija u ovo propisano vrijeme kretanja starijih kontrolira mlađe ljude, kako ne bi bili u kontaktu sa starijim dijelom populacije. Njihovi stručnjaci tvrde da je sigurno odstojanje 1,5 m; kod nas kažu dva metra...
Preživjeli smo i do sada najduži policijski sat, s tim da smo mi stariji od 65 godina mogli u određene markete od 4 do 7 sati odlaziti u kupovinu. Iako je kazaljka sata pomjerena naviše jedan sat, u 4 sata je još uvijek mrkli mrak. Sjetio sam se jednog američkog krimi filma čiji je naslov Nighthawks, prevedeno kao Noćni sokol ili Noćni jastreb. Tako je nazvan i »nevidljivi« lovački zrakoplov F 117 A. Zato sam našu grupu starijih nazvao »noćnim sokolovima« koji kreću u akciju u mračno doba, skoro nevidljivi, ako nemaju zaštitni prsluk i lampu na biciklu. Tako, kada me pozovu prijatelji, ja se javljam: »Ovdje noćni sokol jedan, tko je tamo?« i onda počinjemo priču na naš račun u stilu: »Oćeš li da skoknemo na jedno pivu u birtiji na ćošku?«. Govoreći o piću, sjetio sam se zgode o prinudnoj karanteni.

Priča o graditeljima

Svatko, naravno, polazi od vlastitog iskustva, zato ću prvenstveno pričati o nama graditeljima. Svoju »karijeru arhitekta« započeo sam na najvećem gradilištu u Subotici, koje je svoje ime Prozivka dobila po tome da je tu na pašnjaku postrojena Osma vojvođanska brigada, sastavljena uglavnom od bačkih Hrvata. Mnogi od njih su izgubili život ili bili ranjeni prilikom forsiranja Dunava kod Batine. Gradnja prvih stanova počela je zimi, pobijanjem armirano-betonskih šipova dužine i do 18 m, zbog močvarnog tla. Izvođač je bila za ovakve radove specijalizirana firma iz Beograda. Za početak dovezli su jednu staru makaru, koju je pokretao parni stroj koji je, kako je krenuo u rad, odmah potonuo u močvarno tlo. Morali smo pozvati tadašnju JNA u pomoć, koja je tenkovima nekako iščupala polupotunuo stroj iz gliba. Firma nije htjela dalje raditi dok u visini od 1,5 m tlo ne naspemo tucanim kamenom, što nije bio kratkotrajni ni jeftini posao. Budući da u to doba zime nisu bili blage, a mi smo već u šest sati morali biti na gradilištu (onda još nije postojalo ljetno računanje vremena), a što da se radi dok je vani hladno i mračno, sjedili smo u gradilišnoj baraci i pričali viceve, šale i razne dogodovštine, naravno uz čašicu nekog pića. Sjećam se jednog vica koji je ispričao kolega iz Beograda, koji je bio šef radnicima za fundiranje. U doba knjaza Miloša u ured nekog sreskog načelnika utrči usplahireni seljak i kaže: »Gospodine načelniče, u našem kraju pojavilo se jedno sumnjivo lice!«. Načelnik ga pita: »Zašto je on sumnjiv?«. Seljak mu odgovori: »Šeta se okolo s jednim instrumentom na tri noge i nešto mjeri, a svima govori da je on građevinac, ali ne pije, ne puši i ženske ne juri. Zato je sumnjiv«. Naravno, riječ je o geodetižu koji je također pripadnik naše branše. Dok smo mi »šefovi« sjedili u našoj baraci-uredu, dotle su radnici bili u svojim barakama, također pili i uglavnom se kartali. Tada sam čuo i uzrečicu: »Građevinac koji ne pije, taj je bolestan, ili mu je piće zabranjeno zbog zdrastvenih razloga«.

Priča o raznim prevarama

Kad smo kod geodeta, svojevremeno su se među našim salašima pojavila dvojica. Jedan je nosio fotoaparat i tronožac, a drugi neku mapu s papirima. Postave oni fotoaparat i čekaju znatiželjnike. Uskoro se pojavi paor iz najbližeg salaša i zapitkuje: »Što će se graditi?«. Jedan od njih odgovori: »Eto vidite onaj salaš, e baš tamo će proći nova željeznička pruga«. Jadni paor uplašeno kaže i pita: »Pa to je baš moj salaš, možete li gospodo malo promijeniti pravac pruge?«. Oni hladnokrvno odgovore: »Može, ali za to trebate platiti«. Naravno, većina ih je i platila. Drugi su put njih dvojica obukli bijele mantile i po salašima uz malu nadoknadu cijepili piliće običnom vodom protiv izmišljene epidemije. U Parizu, kao »gasteri« bavili su se štakorolovstvom, plaćalo im se po broju štakorskih repova. Ubrzo su uvidjeli da je bolji biznis gajiti štakore nego ih mukotrpno loviti, pa su prešli na novi biznis: gajenje štakora, kojima su potom odsijecali repove i prodavali ih vlastima. Možda su ovo samo urbane legende, možda i nisu. Prevaranata je uvijek bilo, a ima ih i u doba epidemije »našeg« virusa, koji najčešće preko interneta varaju. Zato, čuvajte se i ne kupujte onlajn, naročito ne zaštitne maske i sredstva za dezinfekciju. Kako viču prodavači na tržnicama: »još malo, pa nestalo!«, tako će i biti.