Povijest bačkih Bunjevaca je sva u znaku borbe za biološki i nacionalni opstanak. Ta borba seže u doba prije nego su nastali prvi zapisi o vođama posljednje veće seobe u Bačku: Luki Sučiću, Duji i Đuri Markoviću, Juri Vidakoviću, dakle prije 1687. Spomenute povijesne ličnosti su ostavile značajan trag u povijesti bačkih Bunjevaca, koji u historiografiji dugo vremena nije proučen razmjerno svom značenju. Istina, mađarski i srpski povjesničari su dali doprinose najstarijoj povijesti bačkih Bunjevaca, ali nisu uložili krupnije napore kako bi ju rasvijetlili u svim detaljima, te tako šira javnost stekla cjelovitu sliku o njoj. To je dalo prostora mnogim krivim interpretacijama prošlosti bačkih Bunjevaca. Hrvatska zajednica u Vojvodini dugo vremena nije mogla dati dostojan odgovor na ove agresivne asimilacijske pritiske, jer nije imala svojih kulturnih ustanova.
U srbijanskoj historiografiji je praktički do danas opstala teza da su Bunjevci zapravo Srbi katolici nastali vjerskom konverzijom na prijelazu iz 17. u 18. st. ili, po nekima, i ranije. U formiranju predstave o prošlosti Bunjevaca i dalje veću ulogu imaju tradicionalni stereotipi, školska lektira – pripovijetke Sime Matavulja, nego povijesni izvori, koji leže razbacani i neproučeni po brojnim arhivima u zemlji i inozemstvu. Ne postoji interes za spoznajom znanstvene istine o Bunjevcima, već javne optužbe i prebacivanje odgovornosti na Hrvate za nastanak bunjevačkog pitanja i tragedije. Bunjevačko-srpski odnosi nisu rasvijetljeni u cjelini nego samo u segmentima koji odgovaraju aktualnim politikama. Šutke se prelazi preko obespravljenosti Bunjevaca kod agrarnih reformi 1918., 1941. i 1945.
Dio bosansko-hercegovskog hrvatskog etnosa
S druge pak strane, hrvatska historiografija se pokazala kompetentnom za tako podcjenjivani historiografski izazov kao što je povijest bačkih Bunjevaca. To najbolje ilustrira knjiga Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od najstarijih vremena do raspada Austro-Ugarske Roberta Skenderovića, rasvjetljujući mnoge segmente povijesti bačkih Bunjevaca. Oni u srpskoj historiografiji nisu prepoznati kao relevantni, kao na primjer tri vala doseljavanja Bunjevaca tijekom 17. stoljeća. Iz poglavlja koja govore o spomenutim seobama vidi se da su Bunjevci zapravo skup bosansko-hercegovskih i dalmatinskih Hrvata koji se pod osmanskim pritiskom iselio u Bačku. Za neke bunjevačke rodove, kao npr. Sučiće, Kaiće i Mamužiće ustvrđeno je da vode podrijetlo iz Livna (BiH), gdje se i danas mogu naći nositelji tih prezimena.
Folklor kao jedna od najprepoznatljivijih značajki Bunjevaca više je rezultat života u Habsburškoj monarhiji, ali i Srbiji, nego povijesna determinanta, što je i logično. Pokoljenja i pokoljenja odrasla daleko od prapostojbine, u prostranim ravnicama Ugarske, u drukčijim političkim i gospodarskim prilikama, u mnogim pogledima su se promijenila u odnosu na svoje pretke i sunarodnjake koji su ostali u starom kraju. Adaptirali su se na ravničarski način života, kojeg odlikuje salašarstvo, s kojim Bunjevce mnogi povezuju. Stočarstvo, kao jedno od primarnih i dominantnih zanimanja prvih bunjevačkih doseljenika, zamijenila je do konca 18. stoljeća zemljoradnja. Adaptacijom na ravničarski način života postupno se promijenilo i mjerilo bogatstva. Naime, u prvo vrijeme bogatstvo se kao u krševitim krajevima Bosne i Hercegovine mjerilo po grlima stoke, a tek je kasnije nastao narodski običaj da se mjeri – lancima. Tako je Stipan Vojnić, rodonačelnik plemenite obitelji Vojnić, u prvoj polovini 18. st. smatran jednim od najbogatijih ljudi u Subotici, jer je imao veliki broj stoke. Njegov pradjed Đuka Vojnić sudjelovao je u austrijsko-turskom ratu 1683. – 1699. na strani Austrije. Služba ga je odvela u Doboj i Bosansku krajinu 1697. s kojim krajevima su Bunjevci, po svemu sudeći, zadržali žive veze i nakon Karlovačkog mira 1699. Sve to upućuje na povezanost Bunjevaca s ostalim Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Kulturne veze s maticom
Bunjevci su sve do pred konac 19. st. sačuvali mnoge značajke koje su podsjećale na njihovu prapostojbinu. One naročito dolaze do izražaja u vrijeme preporoda bunjevačko-šokačkih Hrvata 70-ih godina 19. st., kada pod utjecajem sve intenzivnije komunikacije s prapostojbinom i matičnom domovinom jača svijest o pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu. Primjerice, sastavljač prvog rječnika kod Bunjevaca-Hrvata Ambrozije Boza Šarčević je među svojim pristašama zvan »ujak«, koji je bio i ostao uobičajeni način oslovljavanja starješine u Bosni i Hercegovini među hrvatskim stanovništvom. Pokretač Bunjevačkih i šokačkih novina i prvi istraživač povijesti Bunjevaca-Hrvata, kalački kanonik Ivan Antunović dokumentirao je u svojoj Razpravi o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih (1882.) hrvatstvo svojih sunarodnjaka suvremenika: »Na svakom onom polju, koje su poslie nesretnog mohačkog poraza snova zasjeli Slaveni, gdje je god bilo Srbah, tamo je u većem ili manjem broju bilo takodjer Bunjevacah i Šokacah, ili kako se danas volimo nazivati Hrvatah, pa se je svaka sudbina na jedno i na drugom podjednako izmjenjivala« (132-133).
Hrvatska knjiga je i prije preporodnog pokreta 1870-ih bila omiljeno štivo kod Bunjevaca. Čitane su ne samo nabožne publikacije (molitvenici i kalendari) nego i djela necrkvenog karaktera: kao npr. pjesme dalmatinskog franjevca i pjesnika iz makarskog kraja Andrije Kačića Miošića. Međutim, plodno tlo za ovakvu recepciju hrvatske knjige kod Bunjevaca-Hrvata stvorile su domaće intelektualne snage, koje se u historiografiji obično nazivaju zbirnim imenom: budimski krug hrvatskih franjevačkih pisaca. Lovro Bračuljević, Grgur Peštalić, Emerik Pavić i drugi pisci podrijetlom iz ugarskog i slavonskog Podunavlja ostavili su iza sebe djela koja su po znanstvenosti bila na zavidnoj razini onoga vremena i koja su imala svoje čitatelje i među subotičkim i somborskim Hrvatima. Njihova znanstvena postignuća osnažila su kod svih podunavskih Hrvata svijest o znanstvenim mogućnostima hrvatskog jezika. Ova svijest je sve do prve polovine 19. st. imala svoje gorljive poklonike. Jedan od takvih bio je Ivan Ambrozović, Somborac slavonskih korijena, koji je po uzoru na suvremenike skupljao narodnu baštinu, uglavnom poslovice.
Otpori asimilaciji
Međutim, uslijed institucionalne mađarizacije, tek je Ivanu Antunoviću uspjelo pokrenuti trend intenzivnog i sustavnog čitanja hrvatske knjige i stvaranja na hrvatskom književnom jeziku. Antunovićev rodoljubivi primjer slijedili su njegovi učenici i pitomci: Pajo Kujundžić, Mijo Mandić, Ivan Evetović, Ante Miroljub Evetović i drugi (Hrvatske novine od 5. prosinca 1925., br. 49, str. 2). Upravo čitanjem hrvatske knjige Bunjevci su u vrijeme mađarizacije, kada su ukidane bunjevačke škole a nastava vođena isključivo na mađarskom, sačuvali svoj jezik na visokoj razini. O tome piše i Neven od 24. studenog 1918.: »Napokon nameće se pitanje, kako su mogli bunjevci-šokci prijeko 200 godina sačuvati svoj maternji jezik, brez svoje slovnice, brez azbuke bunjevačko-šokačke i brez svojih škola? Jedino tako, da su čitali hrvatske knjige. To može posvjedočiti sveto Jeronimsko društvo u Zagrebu, koje mnogo članova broji iz bunjevačkih gradova i sela. O tom mnogo mogu pripovjedati franjevci iz Dalmacije, kapucini sa Rijeke, franjevci iz Zagreba, te isusovci iz Bosne ponosne. Svi ovi imaju medju predplatnicima svojih časopisa ljepim brojem bunjevaca i šokaca.«
Mađarske vlasti su u hrvatskoj knjizi i tisku vidjele prepreku mađarizaciji Bunjevaca. Zato su se nemilice obrušavale na sve one koji su rasturali hrvatska izdanja među Bunjevcima. Tako je Vranje Sudarević, povjerenik Matice hrvatske za Suboticu, morao završiti maturu u Máramarosszigetu (1890.), jer je u Subotici isključen iz gimnazije kada je u njegovom stanu pronađena hrvatska knjiga.
Bez podrške hrvatskih pretplatnika i suradnika iz Trojedne kraljevine (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), Bosne i Hercegovine i drugih krajeva Ugarske bunjevačka periodika (Bunjevačke i šokačke novine, Neven i Danica) ne bi mogla opstati u inače negostoljubivom mađarskom kulturno-prosvjetnom i političkom sustavu, gdje su joj stalno prijetile nevolje: gašenje i sudski procesi. Bunjevačke i šokačke novine su na koncu i ugašene na izričit zahtjev ugarskog ministra prosvjete 1872., a Neven i Danica su prestali izlaziti 1914. kada su suradnici i članovi redakcije zavojačeni za Prvi svjetski rat. Pune četiri godine Hrvati u Bačkoj nisu imali svog tiska preko kojeg bi mogli iskazati svoje legitimne želje. Prostor u tisku pružili su im tek hrvatski mediji – zagrebačke Novine Janka Šimraka i Hrvatska njiva. Iz napisa objavljenih u ovim publikacijama vidimo da su Bunjevci dijelili s ostalim Hrvatima san o Jugoslaviji, zajednici ravnopravnih Slavena. U obavještavanju hrvatske javnosti o prilikama i raspoloženju Bunjevaca naročito se isticao župnik subotičke župe sv. Roka Blaško Rajić, koji je preko posebnog kurira slao svoje dopise iz Bačke u Zagreb.
Vladimir Nimčević,
doktorand Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu
