U raznim granama umjetnosti jedno ranije uspješno djelo inspirira ostale umjetnike da, iskoristivši nadahnuće koje im to djelo daje, stvore novu, vlastitu kreaciju. To je čest slučaj u filmskoj umjetnosti, tzv. remake filmovi. Jedan od poznatijih je film Sedam samuraja, koji je 1954. godine režirao Japanac Akira Kurosawa. Šest godina kasnije Amerikanac John Sturges snima film Sedmorica veličanstvenih. Najnoviju verziju ovog filma snimio je Antoine Fuqua 2016. Proslavljeni mađarski redatelj Miklós Jancsó 1981. godine snimio je film u koprodukciji s Talijanima, čiji je naziv Srce tiranina ili Boccaccio u Mađarskoj. Radnja filma je smještena u renesansni period u Ugarskoj, a pisci scenarija su bili: sam Miklós Jancsó, njegov suradnik na mnogim filmovima Gyula Hernádi i Giovanna Gagliardi. Tvorcima filma Boccacciov Decameron je služio samo kao inspiracija, jer konkretno ni jednu njegovu priču nisu obradili. Film zapravo govori o mehanizmu tiranije, čija je strategija manipulacija a taktika varanje. »Kako netko može vjerovati svojim očima, kada je zbilja sasvim drugačija. Ugarska je jedna neobična kraljevina i tu su i običaji neobični, kod našeg naroda je strano razmišljanje drugih naroda«, možemo čuti u filmu koji je zapravo kritika tadašnjeg mađarskog društva, smještena u renesansni milje. Tako, ponovno čitajući priče Decamerona i mene su inspirirale da u ovo današnje doba (ne)poznatog virusa probam i ja ispričati neke svoje pričice. 

Priča o privilegijima

Jednom u jednom gradu živio je jedan svemoćni, sekretar Komunističke partije, koji je imao tri sina. Najstariji sin je imao literarne ambicije i neke njegove rane radove objavio je i lokalni tisak. Svima je govorio da će dobiti Nobelovu nagradu za književnost za svoj roman koji će imati naslov I vrane će s..ti po protokolu. Ovim naslovom je ispoljio svoje nemale »diktatorske« ambicije, koje je vjerojatno stekao gledajući rad svoga oca. Nakon maturiranja otišao je u glavni grad i upisao se na Filozofski fakultet, gdje je, umjesto da marljivo uči, ispoljio svoju sklonost prema alkoholu. Uglavnom je pio žestoka pića (vinjak), a kasnije još žešći čajni rum, koji je imao najveći postotak alkohola (oko 75 %). No ni ovo ga nije zadovoljavalo, pa su s jednim svojim dobrim drugom otišli u jednu ljekarnu kupiti stopostotni medicinski alkohol, što se onda još moglo kupovati u ovim ustanovama. Da provjeri kvalitetu kupljene tekućine, pred zabezeknutom apotekarkom, izvadio je iz boce mali plutani začep (zamislite u to doba i toga je bilo) i otpio je gutljalj čistog alkohola rekavši: »Dobro je, kupujemo«. Naravno, studij nije završio i vratio se u svoj rodni grad, gdje se zaposlio u državnoj instituciji za zdrastvenu zaštitu. Radio je kao šalterski radnik, ali je nastavio s alkoholiziranjem i za trajanja radnog vremena. Na koncu skupio je pet-šest godina radnog staža i poslan je u »zasluženu« mirovinu. Nakon smrti roditelja, sinovi su prodali secesionističku vilu u kojoj su živjeli i tako dobijeni novac su braća ravnopravno podijelila. Od dobijenog novca junak naše priče je kupio jedan stančić u centru grada u kojem je živio svoje umirovljeničke dane. U to doba aktualna je bila zaraza od influence, a on je govorio: »Mene ovaj virus ne hvata, jer ja svakodnevno dezinficiram usta alkoholom«. Ovu metodu nedavno sam čuo i od jednog našeg visokopozicioniranog dužnosnika. U našem višepartijskom političkom sustavu ovakvi privilegiji su uglavnom iskorijenjeni, no ima nekih partijskih dužnosnika koji su svoj položaj zloupotrijebili i naravno čvrsta državnička ruka pokrenula je protiv njih dugotrajne sudske procese, čije završetke čekamo i čekat ćemo do...  

Priča o snalaženju

Evo jednog izuzetno dobrog židovskog vica: »Bog je obznanio da će za dva tjedna biti potop, koji će prekriti cijelu zemaljsku kuglu. Povodom ove vijesti zasjedao je njemački Bundestag i donijeli su odluku da će još tjedan dana raditi, a poslije se zabavljati i čekati kraj svijeta. Parlament u SAD-u je donio odluku da svi prestaju raditi; neka se jede i pije do konca svijeta. Izraelski Kneset je pak poslije vijećanja donio dvije odluke, prva je: Bog je Bog, a biznis je biznis, kupujte nekretnine u Njemačkoj i SAD-u jer će biti jeftine, a druga je: imate dva tjedna da naučite živjeti pod vodom. Kada je objavljena praktična karantena za starije od 65 godina, naravno sve je to u našem interesu, osjećao sam se kao da sam Židov iz vica. Nikad u svom životu, čak ni u kriznim situacijama, kojih je u našoj državi bilo više puta, nisam stvarao velike zalihe, samo onoliko koliko je dovoljno za nekoliko dana. Zbog nemogućnosti izlaska molio sam djecu da mi pomognu. Sin mi je kupio neophodne lijekove, a kći osnovne potrepštine. Do tada, na tržnici sam kupovao zeleniš, voće, sir i hranu za moje kućne ljubimce, mačku i kera. Budući da naše tržnice ne rade (ne kao dosad u prijestolnici), zeleniš i i sir mi donosi jedna poznanica koja stanuje u susjedstvu i kod koje sam uvijek kupovao. Telefonom naručim uvečer i ujutro je roba kod mene. Od susjeda koji ima tri kera kupio sam hranu za pse. Kako dešavanja u zemlji trenutačno nisu baš dobra, možda će nam uvesti 24 sata policijske zabrane kretanja. Samo što nam još ne prijete da trebamo naučiti živjeti pod vodom. To bi bio sjajan posao za graditelje.