Čovjek se oduvijek pitao što se dešava nakon smrti: je li to kraj ili se nastavlja novi oblik života? Različite religije imale su različita tumačenja, ali je svaka pokušala uvjeriti ljude da smrću ne završava sve, jer je to bio najveći čovjekov strah. U svojoj prirodi ljudi imaju usađenu ljubav prema životu, zato ih je smrt plašila. Jedan od temelja naše vjere je upravo vjerovanje da je umiranje samo prijelaz iz ovozemaljskog u vječno, kod Oca. Da to nije samo ljudska zabluda, najbolji nam je pokazatelj svetkovina Isusova uskrsnuća. Tako naš bibličar Ivan Dugandžić za Isusovo uskrsnuće kaže: »To je jedina zraka nade koja je iz Božje besmrtnosti prodrla u našu ljudsku smrtnost, to je jedino uže spasa koje nam je pruženo iznad provalije našega prolaznog života«.
Iznenađujući događaj
Isusovo uskrsnuće jedan je posve neočekivani, potpuno iznenađujući događaj. To možemo vidjeti po prvim reakcijama žena koje dolaze na Isusov grob, kao i njegovih učenika kojima žene prenose što su vidjele. Tako se ovoga Uskrsa naviješta Ivanovo evanđelje u kojem stoji kako Marija Magdalena u nedjeljno jutro dolazi na Isusov grob i ugleda kamen s groba maknut, a unutra nema Isusovog tijela. Njena prva misao nije da je Isus uskrsnuo. Kako bi to pomislila kada se takvo što još nikada nije desilo? Ona uzrujana odlazi do učenika i javlja im da je tijelo ukradeno. To je za nju bio jedini logični odgovor. Međutim, sve je drugačije od očekivanog, sve je drugačije od logičnog. Isusovi progonitelji mislili su da je njegovom smrću na križu sve završilo. Mislili su da su se zauvijek riješili neugodnog proroka koji je uznemiravao njihove savjesti. Pokopali su ga, zatvorili grob velikim kamenom i postavili stražu, kako bi bili sigurni da je priča s Isusom gotova.
I njegovi učenici su isto mislili. Uplašeni i razočarani, razbježali su se kako ne bi doživjeli sličnu sudbinu. Marijina poruka ih je uznemirila i dala naslutiti da se nešto neobično događa, ali ni izbliza nisu pomišljali na mogućnost uskrsnuća. Sve nam to otkriva da je uskrsnuće događaj koji nadilazi čovjekovo iskustvo i kao takav ne može se usporediti ni s jednim proživljenim događajem. Ono se zbilo u prostoru i vremenu, a istovremeno nadilazi taj prostor i vrijeme. Isus nije oživio, on je uskrsnuo; nije se vratio u ovaj život nego je ušao u slavu Očevu. Zato, da bi ga prepoznali oni kojima dolazi, nije dovoljno da se samo pojavi pred njima nego se mora dati prepoznati. Tek kad Uskrsli Mariju pozove po imenu, ona shvaća s kim razgovara (usp. Iv 20, 15-16). Slično je i kad se ukazuje apostolima: tek kada ih pozdravi pozdravom »Mir vama!« (Iv 20,20) oni ga poznaju. Ili kada je proveo čitave sate s učenicima iz Emausa, a oni ga prepoznaše tek po lomljenju kruha (usp. Lk 24,13-35)
Bog uvijek pobjeđuje
U događaju Isusova uskrsnuća Bog je pokazao svoju moć. Pokazao je da je moćniji od smrti, da on sve može preobraziti i okrenuti na dobro, da jedini on može smrt pretvoriti u život. Ovim događajem ponajprije nam je pokazao da smrt nije kraj nego prelazak k Ocu, da je on početak novoga života. Dakle, on je prijelaz u vječnost.
Druga važna poruka ovog događaja, a koja nam je posebno važna u ovim vremenima, je da nema tame koju Bog ne može pobijediti; koliko god da se nešto čini loše, Bog to može nadvladati. Zato s čvrstim povjerenjem molimo i strpljivo čekajmo. Ni Krist nije uskrsnuo u petak, nego tek treći dan, u nedjelju.
Događaj uskrsnuća promijenio je apostole, a tim putem i svijet. Od uplašenih i žalosnih Isusovih učenika učinio je hrabre i radosne svjedoke ovog veličanstvenog događaja, toliko hrabre da su bili spremni s ovom radosnom viješću suočiti čitav svijet. I jesu to učinili. Zahvaljujući njihovoj hrabrosti i odlučnosti, zahvaljujući njihovoj snažnoj vjeri, kršćanstvo se kroz stoljeća proširilo po cijelom svijetu. Vratilo je nadu, dalo snagu i upoznalo s pravim Bogom tolike narode, bez obzira na njihovo podrijetlo i stalež. I danas je kršćanstvu potrebna snaga vjere koju su imali učenici nakon susreta s Uskrslim, potrebno je da budemo sol zemlje, kao što su bili prvi kršćani. To trebamo biti prije svega svojim načinom života u kojem će se ogledati nepokolebljiva vjera u uskrslog Krista. Možemo to i u ovim vremenima izoliranosti i socijalne distance. Strpljenje, blaga riječ i pružena ruka svakom bratu trebaju biti znakovi prepoznavanja kršćana u ovim vremenima. Ti znakovi rađaju se iz vjere osnažene molitvom, za koju nam je bar sad lako naći vremena.
