Na poleđini ove fotografije piše 1940. godina. Na njoj su, nama s lijeve na desnu stranu, Stipa Silađev, Stipićov (1922. – 1960.), Ivan Miloš, Mežin (1924. – 2003.) i Stipa Fabijanov, Kanjin (1924. – 1999.) iz Sonte. Ovi mlađahni momci su se ponovili novim odijelima, a snimljeni su u dvorištu kod fotografa Palike Rajtera, Treći sokak, na današnjem broju 100, Ulice Jovana Jovanovića Zmaja. Interesantno je što su mladi muškarci u to vrijeme nosili uz odijela ručno pletenu obuću - šarene  ljope. Često se na starim fotografijama mogu vidjeti svatovske fotografije s ovako obučenim momcima. Djevojke uz njih obučene u svečanu narodnu nošnju, obuvene su u cipele, sandale ili papučice, a oni su u ljopama. Ovaj običaj se dugo zadržao, pa se i početkom dvadeset prvog stoljeća moglo vidjeti da već puno stariji muškarci, istina, vrlo rijetki, obuju ljope uz odijelo i tako odjeveni i obuveni idu u crkvu na misu.
Momci s fotografije su momci Kranjci, tj. iz polovice sela koju su stari Sonćani zvali »Kranjcka strana«. Druga polovica sela se zvala »Valpovčani«, sa središtem koje se i danas zove »Valpovo«. Za Kranjcku stranu se nikada nije povezivao pojam Kranj. Dvije polovice sela su nekoliko generacija prije ovih momaka bile u zavadi. U vrijeme ovih momaka više nije bilo zavada te vrste. Sva tri momka su se oženila za tri druge iz »Valpova«.
Ovi momci su bili susjedi. Zajedno su odrastali, išli u školu i sve troje u isto vrijeme u proljeće 1944. godine bili mobilizirani u NOB. Svi troje su bili sudionici bitke na Batini. Ivan je bio ranjen, ali je preživio. Možemo reći da su odrastali u velikoj nemaštini. Rođeni su u vrijeme kad je bila nezapamćena poplava Dunava (1924.), koja je odnijela polovicu usjeva s njiva. Zatim je došao rat i poraće. Teški radovi, nemaština i neuhranjenost su uvjetovali tuberkulozu i niz drugih bolesti i pošasti. 
Stipa Silađev i Ivan Miloš su nakon rata oboljeli od tuberkuloze, sušice, pa su se družili po raznim bolnicama. Ivan i Stipan Fabijanov su postali vjenčani kumovi. Svi troje su nastavili prijateljevati sve do konca života. Zimi su se međusobno obilazili i evocirali uspomene iz rata kao i iz bolnica gdje su bili na liječenju. Mnogo su spominjali Iriški venac, gdje je bio sanatorij za tuberkulozu. Dok su ležali pored otvorenih prozora, promatrali su vrhove Fruške gore pokrivene snijegom, a vjetar je nanosio snijeg i na njihove krevete. Propis je bio da tuberkulozni bolesnici leže u hladnom, jer je bacil tuberkuloze osjetljiv na hladnoću. Teško se razvija i opstaje. Također su noge bile podignute, a glava spuštena. Vjerovalo se da bacil onda neće ići dolje na plućna krila, već će se zadržati u gornjim dijelovima. Danas znamo da to nije točno.
Momci s fotografije u ovoj dobi su već bili pravi radišni ljudi. Oni su bili desna ruka roditeljima, a naročito u poljodjelskim radovima. Oni su uvelike držali kajase u konjskoj zaprezi. Svaki otac je bio ponosan kada bi predao sinu upravljanje konjima. Bilo je sramota ako ovakav momak nije mogao uzorati njivu, natovariti voz slame ili sijena, ako ne može podignuti vreću od 50 kg ili košar kukuruza. Svaki se trudio da ispuni nevedeno, kao i sve drugo nenavedeno, jer bi se teško bilo oženiti. U muškarcu se tada prije svega očekivalo da u budućnosti ponese teret hranitelja obitelji.
Stipa Silađev, Stipićov se nije izliječio od tuberkuloze. Nije se mogao čuvati od posla, jer je imao troje djece, pa je to ubrzalo napredovanje bolesti. Umro je u dobi od 38 godina. Ivan se izliječio od tuberkuloze, te se uspio zaposliti i steći mirovinu. Stipa Fabijanov nije pobolijevao, imao je bolje uvjete života, jer je bio sin jedinac. Radio je na poljoprivrednim dobrima u Sonti kao stalni radnik i tako stekao mirovinu.
U njihovim životima bilo je dosta tragičnih događaja. Stipa Fabijanov je za svoga života izgubio tri sina u najboljem stvaralačkom dobu. Ivan Miloš je izgubio dvoje male djece od dvije do tri godine.
Moglo bi se o svima njima napisati roman, a ja eto, napisah priču o fotografiji mladosti kada se život činio začuđujuće lijepim i izazovnim.  
Ruža Silađev