U četvrtak, 2. ožujka 1995., pronijela se vijest da je Marko Vukov preminuo naglom smrću u Končanici, u Hrvatskoj, 45 km južno od Virovitice, gdje je bio u posjetu Marijanu Đukiću, bivšem župniku u Đurđinu. Nekoliko njegovih prijatelja iz Zagreba je sa svećenikom Matijom Stepincem 8. ožujka 1995. otišlo u Viroviticu na ispraćaj njegova tijela za Suboticu. Bilo je to u vrijeme Domovinskog rata kada je područje zapadne Slavonije bilo podijeljeno linijom razdvajanja, a zbog ratne ugroze je bilo pod upravom UNPA-e (United Nations Protected Areas, tj. Zaštićene zone Ujedinjenih naroda). U Franjevačkoj crkvi u Virovitici je nakon sv. mise zadušnice uslijedio ispraćaj pokojnika u njegov rodni kraj. Bio je to naš posljednji ovozemaljski pozdrav s Markom Vukovim, ali onaj naš duhovni odnos s njim ostao je do današnjeg dana.
Po Markovoj posljednjoj pjesmi Buntovnik s razlogom (napisana 28. 12. 1993.), bila je nazvana i zbirka od 96 njegovih pjesama, objavljena 1997. u izdanju Matice hrvatske u Slavonskom Brodu. U svoj životni habitus Marko Vukov je upisao: »Za siromašne primih poslanje, a za sebe pjesnika kaže: Pjesnik prolazi između šetača / i nitko ne sluti, da su njegove noći / pune porođajnih muka. Iščitavanjem njegove poezije osjeća se kultura nade, a počelo je: Jedno mi jutro podari nadu... Nada / rasla je sa mnom / za jedno novo zdanje i kultura mira proisteklog iz njegova autentičnog karaktera. Nadom su bile ispunjene njegove sumnje i samoće: Ovo je večer moje samoće / i moje sumnje / ne zbog sebe / nego u sebe. Skromnost i poniznost su bile njegove glavne značajke: Osjećam se dobro na začelju stola / i nikome ne želim ustupiti to mjesto.
Književna ostavština
Marko Vukov je poeziju počeo pisati za ranih dana mladosti kao student teologije, kasnije kao mladi dušobrižnik. U doba ogluhe ljudskog uma, licemjerja i političkog straha sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, pisao je: »Širokom gestom vođa zapaljena je krv naroda / čekala je čas revnosti zanosom stoljetne službe / tek prorok bi željan sklada / zapazio zbunjenost djece / zajecao pokornički psalam. Svjestan svoga vremena stvarao je govorom i pismom prostor u kojem je branio Istinu, Dobro, Čovjeka, Slobodu: Otvoren strujanjima ostao sam neutješen / i glad postaje starija za jedan dan, a te vrijednosti je bez ustezanja branio: Odavno se svjetovi ruše / i bespuća je višeod puteva / a radnici ne prave buku. Imao je oštro duhovno oko, nije dopuštao nikakvu sumju u Dobro, nije bio tribun, ničiji glasnogovrnik, osim samo jednoga: Isusa Krista: On je čest gost moje duše / i ja ću biti Njegovo Proljeće. Vjerovanje u nadnaravnost božjih, a onda i čovjekovih temeljnih principa, činilo ga je buntovnikom: Ja ne znam za bezbrižnu mladost / ja znam za nemir / i iskru trijeznosti. Takvo buntovničko uzbuđenje dalo mu je razlog da ima hrabrost u govoru ne samo s oltara, već i na učenim skupovima, ulicama i trgovima. Trpio je žeđ za Gospodinom: Dođi, Gospodine, u pustu špilju našeg srca / i javi nam radost... /. Zato njegov govor nije bio bučan, liderski, niti reklamerski. Bio je tih i dubok. On je jednostavno žednio za nadom. Ona mu je bila razlogom za buntovnost, ona je tražila sve njegove umne, duhovne i tjelesne snage da ga prožme u svoj njegovoj cjelini«.
Ovakvi životni i duhovni stavovi bili su podlogom Vukovljevim stihovima. Općenito, Markove pjesme su ozbiljne, s filozofskim porukama, čvrste, pravedne, socijalne. Osjećao je samoću, onu pravu, egzistencijalnu samoću, koju je smatrao darom. Uvijek dubok i opravdan. U njegovoj duhovnoj arhivi nalazila su se vječita pitanja o vertikalnim odnosima, uspinjanju k transcendentalnome. Buntovno je tražio odgovore/rješenja i pri tome bježao u svoju samoću da u tišini sebe čuje odgovore: utiscima tišine obnavlja pitanje svemira. Povezivao je Vremenito i Vječno i u toj dinamici tražio je sjedinjenje s Apsolutnim. Tako je mogao u realnoj životnoj samoći svoje osobe naći slobodu u kojoj je njegova poezija postala opredijeljena prema Ovostranosti i Onostranosti. Trgao se u propitivanju stvarnosti u kojoj je živio i prema kojoj se uvijek osjećao slabim, nejakim slugom. Nikada se nije precjenjivao.
Tematske cjeline
Književna ostavština Marka Vukova brojčano nije velika, ali po sadržaju i porukama itekako bogata. Bez suvišnih riječi neki puta su mu se doimale zgrčeno, ali one koje je napisao odaju njegov raskoš duha. Njegova inspiracija je bila razlivena u razdoblju od 1965. do 1993. na nekoliko tematskih pjesničkih cjelina.
U prvoj cjelini pjesama govori o njegovu odnosu prema Bogu i Majci Božjoj: »Bog ti je uvijek najbliži od svega / diraš ga rukom, gledaš u boji neba / Bog ti se smiješi / i nema tajni. Bio je mladenački buntovan: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? / Kad je sunce bilo u zenitu / a groznica krvi provrla psovkom / u sred dana počela je noć / i u toj noći reče jedan stotnik: / Zaista, taj bijaše Sin Božji. Značajkom odraslog čovjeka bio je potpuno predan: Samo želim da me dobra / Ruka Očeva pomiluje do dana svijesti / i da umjesto teških snova / u meni budu dobra djela. U poniznosti svoga duha je molio: Dolazim ti Gospodine siromašan / pun rana koje sam sebi zadao /opterećen sam naporom da ih zaboravim / ali one i dalje bole. Iskren i odan odnos prema Majci Božjoj izrazio je Gospi Tekijskoj: Znam, da majčinska ljubav nije zarobljena zidom / i da me Tvoje oči vide dok sanjarim i radim«. To je bila vjera Marka Vukova.
Druga cjelina pjesama odnosi se na rodoljublje i domoljublje, to su pjesme u kojima su utkani Vukovljevi čvrsti osjećaji, čvrsti kao vjera. Bio je radostan zbog pradjedovske ostavštine, ravnice, tradicije, kulture: »Zemljo mojih pređa / željo moga tijela / ... / živiš u mojoj krvi / svježinom izvorskih voda / što su je djedovi pili / tražeći izvore istine«. Zavičaj je držao u svom biću za nutarnji najosjetljiviji i najdublji osjećaj domoljublja: »Kuća – to nisu zidovi, grede / kuća, to su prve riječe / ... / ozračje u kojem se raste«. Njegov zavičaj su i svi njegovi ljudi. Bio je buntovnik protiv postojećeg stanja koje je vladalo u narodnoj svijesti, jer: »Gutamo prah i gazimo blato kao i jučer, stoljeća / zemlja u grlu i zemlja do koljena / a mlaka zaudara preko taraba prezrenih međa. Ipak, znao je da tako ne može ostati, nosila ga je nada u bolju budućnost: Ona (budućnost) će doći kao jutro / za budnu dušu / kao munja što osvjetljuje traženja«. Sudjelujući u društvenom životu nije zanemarivao ni brigu oko političkog organiziranja bunjevačkih Hrvata pri čemu je mislio na podizanje hrvatske svijesti među težačkim, seljačkim narodom, pa i intelektualcima. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj odmah je dao inicijativu da se i među Hrvatima u Vojvodini osnuje nacionalna stranka radi zaštite hrvatskih interesa, koja je pod vodstvom Bele Tonkovića i osnovana 15. srpnja 1990. imenom Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Kasnije je, prestankom izlaženja lista Bačko klasje, u Baču 19. 9. 1994. ponudio ideju da se novi katolički list nazove Zvonik, u spomen zvoniku u Baču, što je i prihvaćeno. Osnovali su ga svećenici Hrvati Subotičke biskupije.
U trećoj cjelini Vukov opisuje suodnose s ljudima u svojoj blizini, pisao je: »Prijateljstvo je kao lahor / otkriva mi darove Milosti«. Pisao je i pozdravne pjesme za razne prigode nekolicini crkvenih autoriteta npr. č. s. Mariji propetog Isusa, Blašku Rajiću, Gerhardu Tomi Stantiću, biskupu Matiši Zvekanoviću. Kao društven čovjek pisao je pjesme za razne prigode svojim najboljim prijateljima, jer: »Prijateljstva rađaju u meni nove vidike / nazirem ih očima duše i ne bojim se / za radosti koje su prošle / a bile su nepoznata nada«. Tako je npr. posvećivao pjesme Beli Ivkoviću, Marijeti Godec, obitelji Vesne Budin, Rosmari Mik, Petru Živkoviću, Ivici Bartolcu...
Časno mjesto
Poezija Vukova satkana je slobodnim, jednostavnim stihovima, nepravilnim, otvorenim strofama i uglavnom bez rima. Ante Sekulić to ovako opisuje: »Neizbrušenost njegovih lirskih bilješki kao da upućuje na zaključak da su mu stihovi bili potreba, povjerenje u svoju osobnost...«. Poezija mu je životno ozbiljna s elementima melankolije: »Plač je iskrena pjesma /... / tama umiranja uvukla se uljudsko tijelo / i čovjek koji plače / buntovnik je bez mača«.
I zato ga se i ne može uspoređivati s drugim pjesnicima bačkih Hrvata. Nije slijedio Aleksu Kokića, koji je raspjevano slavio Boga i svog čovjeka, niti Vojislava Sekelja, Milovana Mikovića, Josipa Temunovića, Branka Jegića i dr., pa niti u prethodnoj generaciji Antu Jakšića, koji je poglavito njegovao lirske sonete lakoćom sroka, ili Antu Sekulića, ili Petka Vojnića Purčara, ili Josipa Andrića, hrvatskog, pjesnika, novelista i skladatelja.
Neke pjesme su mu objavljene u periodici, u Subotičkoj Danici i Zvoniku, a uvršten je i među 20 hrvatskih vojvođanskih pjesnika u Trajniku, antologiji poezije nacionalnih manjina u Srbiji.
Marko Vukov je svakako relevantan pjesnik bačkih bunjevačkih ravnica. Svojom poezijom je zavrijedio časno mjesto u sveopćem korpusu hrvatskog pjesništva.
Riječju: Marko Vukov nam je u svojih 57 godina života ostavio duhovnost i nadu kao potpis svoje ovozemaljske životne priče. Zato moramo opet uzeti njegovu knjigu u ruke i čitati je.
Lajčo Perušić
