Na izolaciju, usamljenost, nedostatak druženja i fizičke komunikacije s drugima, ljudi različito reagiraju. Neki vole i znaju uživati u samoći, tišini i eventualno nekoj knjizi, dok se drugi ljudi ne mogu snaći u takvim situacijama, često padaju u tugu ili očaj, pa i depresiju. 
O tome kako na psihičko zdravlje ljudi utječe ovo izvanredno stanje, za pojedine ljude i totalna izolacija, razgovarali smo s magistrom psihologije Anom Mikula. 

Neizvjesnost loše utječe na psihičko zdravlje 

Sama riječ »izvanredno« stanje znači da nije uobičajeno, nije normalno i ono na što smo naviknuli. Činjenica je da nam se svima život, pa i način života promijenio iz korijena. Ne rade škole, vrtići, ljudi rade od doma, poneki i ostaju bez posla, društveni i kulturni život je nestao, a socijalni kontakti, s izuzetkom ukućana, svedeni su na minimum. 
»Iz cijelog svijeta gledamo apokaliptične prizore praznih ulica i punih bolnica. Milijuni ljudi su u izolaciji i karanteni. Sve je nepoznato i neizvjesno. I što je možda najgore, nitko ne zna kako će završiti i koliko će trajati. Naravno da takve okolnosti negativno utječu na psihičko zdravlje. Ova situacija je izrazito jak stres koji na ljude utječe na različite načine. Dodatno je teško ljudima koji proživljavaju izolaciju, jer ona donosi osjećaj gubitka kontrole nad situacijom, odsječenosti od svijeta i nemogućnosti obavljanja svakodnevnih dužnosti. Česte senzacije koje ljudi doživljavaju u ovom izvanrednom stanju, a posebno u izolaciji, su strah, tuga, nesanica, zbunjenost, ljutnja, loše raspoloženje, snižen prag tolerancije na frustraciju, emocionalna iscrpljenost i slično. Važno je napomenuti da su, s obzirom na dane okolnosti, ova osjećanja normalna«, pojasnila je psihologinja Ana Mikula. 

Ne treba skrivati, ali niti pretjerivati 

Dok je ova situacija za neke ljude neizdrživa, ima i onih koji u svemu ovome vide i ponešto dobro. Po riječima Ane Mikula, u svakome zlu ima i nečega dobroga. Tako ona navodi, ono čega smo svi svjesni, ali to i ne primijetimo, to je da se »zahvaljujući« ovome izvanrednom stanju priroda počela oporavljati, da ljudi postaju svjesniji pravih vrijednosti, prilagodljiviji su, kreativniji, solidarniji i na jedan sasvim drugi način međusobno povezaniji. 
»Ono što nam je vidljivo iz svakodnevnog života je da smo više doma s obitelji i da stignemo (bez obzira na posao od doma) više vremena biti s djecom. Djeca su svakako ranjiva skupina u psihološkom smislu i na njih ove promjene zasigurno utječu. Kod djece možemo primijetiti različite simptome ispoljavanja stresa (ovisno o uzrastu): od prekomjernog plakanja, regresije na prevladane oblike ponašanja (mokrenje u krevet, nazadovanje u govoru i sl.), preko tuge, zabrinutosti, promjena u ishrani i spavanju pa do izbjegavanja školskih obveza i slabije koncentracije«, kaže Mikula. 
Upravo radi toga što smo svi doma, i što djeca, htjeli mi to ili ne, vide i čuju što se događa u svijetu i oko nas, našu sugovornicu smo pitali treba li, koliko i na koji način, djeci govoriti o pandemiji, kao i stanju u kome se nalazimo. 
»Ono što je svakako općenito preporučljivo, pa tako i u ovom izvanrednom stanju, je otvoren i iskren razgovor, naravno na način koji je primjeren dobi djeteta. Dijete ne treba lagati i govoriti da je sve u redu kada ono i samo vidi da nije tako. Treba mu objasniti kratko i jasno što se događa, uvjeriti dijete da ćemo sve učiniti da ono i dalje ostane sigurno, da je ovo stanje privremeno. Skrivanje istine od djeteta dodatno pojačava stresnost situacije i smanjuje povjerenje koje dijete ima u roditelje. Naravno, dijete ne treba plašiti i izlagati nepotrebnim detaljima«, kaže Mikula i preporučuje da je poželjno pratiti dnevna zbivanja kako bismo bili adekvatno informirani, ali ne preplavljivati ni sebe ni obitelj njima, točnije savjet je ograničiti izlaganje ukućana takvim sadržajima. 
Trebamo se i sami pitati jesu li nam zaista potrebne sve brojke zaraženih, bolesnih i preminulih? Hoćemo li mi nešto time promijeniti ili pripomoći ili ćemo se samo dodatno brinuti, prenositi dalje te brojke i širiti paniku, koja već ionako postoji u ljudima? Dovoljno je samo pratiti situaciju i poštivati mjere koje su donijete, te se čuvati i uraditi sve što je do nas samih, za sebe i svoje bližnje. 

Dobra organizacije je ključna 

Škola na daljinu, iako izgleda da sve funkcionira u najboljem redu, ipak je velika obveza i stres, kako za djecu tako i za roditelje. Nisu ni sva djeca jednaka. Nekima treba puno više vremena oko organizacije učenja i slanja zadataka, drugima je to sve »sitnica«. Tako u nekim obiteljima roditelji dodatno moraju pomagati djeci. Pitanje koje se nerijetko nameće samo od sebe je: mora li se baš sve? 
»Učenje na daljinu se, zbog izvanrednog stanja i zatvaranja škola, moralo organizirati u vrlo kratkom razdoblju. S obzirom na to da je za većinu sudionika nastavnog procesa to ipak jedno novo iskustvo, naravno da je ono vrlo izazovno. Ipak, moramo primijetiti da su se, kako nastavnici, tako i roditelji i djeca vrlo brzo i dobro snašli u novonastaloj situaciji. 
Ono što u ovakvoj situaciji može imati izrazito pozitivan utjecaj na psihičko zdravlje je zadržavanje uobičajene dnevne rutine. U tom pogledu smatram da je vrlo dobro da je školovanje nastavljeno na neki način. Djeci općenito postavljanje granica i predvidljivost zbivanja, dnevna rutina, daju osjećaj sigurnosti i ‘normalnosti’ situacije. Djeca školovanjem na daljinu i dalje imaju neku dnevnu strukturu, raspored sati, vrijeme za učenje i vrijeme za odmor i zabavu. Zasigurno je povećan pritisak na obitelj, pogotovo ako je u kući više školske djece pa je teže i vremenski i tehnički ispratiti sve obveze«, kaže Mikula i dodaje: »Drugi izazov je što je na ovaj način ipak teže procijeniti koliko je dijete opterećeno. Svakako je potrebno uzeti u obzir da je vrijeme ipak izvanredno i da djecu ne treba preopteretiti. Kako bi se to ostvarilo, važna je kvalitetna komunikacija i fleksibilnost svih sudionika. Osim toga, potrebno je djetetu pomoći organizirati dan. Roditelji, koliko god mogu, trebaju osigurati da dijete izvrši svoje školske obveze, ali isto tako i da se kvalitetno hrani i naspava, odmori, zabavi, druži s obitelji i čuje s prijateljima. Svakako je potrebno postaviti i prioritete, pa bi tako školske obveze trebale imati prednost u odnosu na izvanškolske, ali ni njih ne treba potpuno zanemariti ako su djetetu izvor zadovoljstva, a mogu se organizirati na daljinu«.  
Naša sugovornica, koja je i sama majka dvoje male djece, preporučuje da je najsigurniji način pratiti svoje dijete, razgovarati puno s njim, imati obzira za individualne razlike među djecom i u skladu s tim organizirati aktivnosti i po potrebi intervenirati. Također, naglasila je kako uz dobar plan sve ide lakše i da ćemo dobrom organizacijom svi lakše prebroditi ovo vrijeme. Nadamo se uskoro. 
Ž. V.