Vječito nasmijanog, šesnaestogodišnjeg plavušana Luku Domića, u NK Dinamo iz Sonte dočekali su raširenih ruku. U vrijeme dok se još nije naslućivala suspenzija svih sportskih događanja, više od polovice raspoloživih nogometaša najavilo je proljetni odlazak na sezonske radove u inozemstvu. Upravne strukture kluba tražile su rješenje za popunu igračkog kadra. Zbog nedostatka financijskih sredstava dovođenje nogometaša iz okolnih mjesta nije bila opcija, jer su i oni koji su jedva znali potrčati za loptom, tražili minimum 20 eura po utakmici. Stoga su mladi Sonćani, ponikli u Dinamovoj nogometnoj školi, klubu vrijedili suha zlata.
U nogometu od djetinjstva
Već dugo se čekalo da jedan od perspektivnih mladaca, Domić, napuni 16 godina, kako bi ga, uz specijalni liječnički pregled, mogli registrirati. I dočekali su, potkraj listopada prošle godine. U studenom je prošao liječničke preglede, a u prosincu je registriran.
»Ovo je ostvarenje mojeg djetinjeg sna i kruna moje nogometne izobrazbe. Već od prvog razreda osnovne škole nešto me je vuklo nogometu. Bio sam očaran kad sam vidio kako naša kuma Viktoria Nikolić barata nogometnom loptom. Odskakala je čak i od dječaka njezine dobi, pa i od starijih. A znao sam, koliko god je puta ona s roditeljima bila kod nas, ili ja kod njih, nikada ju nisam vidio u igri s lutkicama i krpicama, poput ostalih djevojčica. Vječito je s dječacima trčala za nogometnom loptom i vječito je imala izudarane potkoljenice. Ona me je i naučila prvim nogometnim koracima, a kad sam ju vidio kako trenira i kako se poigrava s većinom dječaka, definitivno je postala moj nogometni idol. Od početka prvog razreda molio sam roditelje da me upišu u Dinamovu nogometnu školu. Tada je došlo i do dogovora, roditelji su obećali da, ukoliko budem redovito radio domaće zadaće i ukoliko se učiteljica bude pozitivno izjašnjavala o meni i mojem učenju i ponašanju, upisat će me. Tijekom 2. polugodišta 1. razreda otac Davor me je i upisao. Prvog susreta s voditeljem škole i trenerom, prof. Goranom Matićem, sjećam se živo, kao da se zbio jučer. Onako mali, tek zakoračio u osmu godinu, bio sam fasciniran svime što sam vidio. Trener mi je izgledao poput kolosa, a kad mi je bacio jednu loptu i rekao da potrčim za njom i pokažem što znam, jednom rečenicom me je nadahnuo za predan rad na treninzima i veliku požrtvovnost na natjecateljskim, ali i revijalnim nastupima. Ne znam točno, ali rekao mi je nešto u smislu da će od mene biti nešto ukoliko budem radan i discipliniran. Valjda je vidio neki potencijal u meni i maksimalno me je forsirao od prvog treninga, pa sve dok se nije s obitelji iselio u Njemačku. Sve se to puno kasnije isplatilo, pa sam dočekao i da budem među nekoliko najmlađih registriranih igrača općenito u povijesti Dinama«, uz tipični osmjeh priča Domić.
Nogometni razvoj
Trener Matić je najdarovitiju djecu vodio na više selektiranja, među njima i Luku. Istina, selekcije nije prošao, ali je na svakoj davao sve od sebe.
»Nisam se pokolebao, to što nisam prolazio u drugi krug nije me obeshrabrilo. Uvijek su me nadahnjivale trenerove tvrdnje da nogomet, kao i život, ne tvore samo uspjesi, da su njihovi neizbježni pratitelji i padovi. Da, još je rekao da nije najjači onaj tko nikada ne padne, nego onaj tko nakon pada zna najbrže ustati. Uvijek nam je govorio i da nije najbitnije pod svaku cijenu postati dobar nogometaš, nego je prioritet biti dobar učenik i izrasti u dobrog čovjeka«, prisjeća se Domić.
Nastavio je s treninzima i po odlasku prof. Matića. Mnogi od njegovih starijih suigrača iz nogometne škole vremenom su postajali prvotimci Dinama, neki su otišli i u druge klubove.
»S petnaest godina izgubio sam pravo nastupa za pionirske selekcije, a kako u Dinamu nije postojala neka međuselekcija, povremeno sam trenirao s prvotimcima i nestrpljivo čekao da prođe tih godinu dana, kako bih stekao osnovni uvjet za registraciju. Za mnoge moje suigrače to je kritična godina. Obeshrabre se zbog nedostatka utakmica, nitko ne voli trenirati ‘na suho’. Tu je još jedan bitan čimbenik. Mnogi počnu naveliko izlaziti, okrenu se alkoholu i cigarama, poneki i nečem još gorem, pa nakon 7-8 godina nogometnog školovanja okrenu se tim nezdravim zadovoljstvima i jednostavno nestanu iz do tada omiljenog sporta, koliko god bili daroviti. Eto, sva ta iskušenja su prošla mimo mene, pa sam ostao u nogometu i konačno postao pravi nogometaš mojega omiljenog kluba«, kaže Domić.
Sudačke vode
Domić je, »zatrovan« nogometom od malih nogu, tih godinu dana iskoristio na najbolji mogući način. »Opet je presudan utjecaj na mene imala kuma Viktoria. Završila je sudački seminar, pa iako je već igrala za više ženskih nogometnih klubova, počela je suditi. Na njezin nagovor, prijavio sam se za jedan od seminara, uvjet je bio navršenih 15 godina života. Završio sam s odličnim ocjenama, sudio sam i neke turnire mlađih kategorija. Zavolio sam suđenje, a kao i sve ostalo što se radi s voljom, kontrolori kažu da mi dobro ide. Do sada sam bio mahač, trenutačno sudim Međuopćinsku nogometnu ligu Sombor – Apatin – Kula – Odžaci 1. razred. Od tuda se počinje, a dalji napredak svakog pojedinca najviše ovisi o kvaliteti suđenja. Nadam se, bar po dosadašnjim zapažanjima kontrolora, da ću na tom polju napredovati brže nego na igračkom«, s osmjehom završava priču Domić.
Ivan Andrašić
