Fotografija je snimljena 1. X. 1946. u Apatinu. Na njoj su Elizabeta (r. 1935.) i Nikola (r. 1937.), sestra i brat, Šimić, Žalimovi, porijeklom iz Sonte. Harmoniku koju drži Elizabeta je dobio na dar njihov otac od tadašnjeg, posljednjeg vlasnika tvornice muzičkih instrumenata Franz Horn u Apatinu. Tvornica je osnovana 1836. i bila je najstarija toga tipa u Ugarskoj i Kraljevini SHS. Tvornica je imala internacionalni renome. Zatvorena je 1953. (mada je neslužbeno nastavila s reparacijom muzičkih instrumenata do smrti vlasnika 1967.). Vlasnik Ludvig Horn je poznavao Stipana Šimića, bivšeg časnika vojske Kraljevine SHS kao finog gospodina, pa mu je darovao harmoniku marke Donna Bella, Ludrolg. Njegova kći je s radošću prihvatila harmoniku i ne poznavajući note, po sluhu je počela uvježbavati starogradsku pjesmu Hladan vjetar poljem piri. Pomagao joj je pjevajući njen otac Stipan koji je umio lijepo pjevati. Dvije godine mlađi brat se također okušao na harmonici, pa su roditelji i njemu kupili dugmetaru od papira kao božićni poklon. Ljutio se što je njegova harmonika od papira, ali uz roditeljska uvjeravanja ipak ju je prihvatio. Kasnije djeca nisu pokazivala interes za muzičko obrazovanje, ali su po sluhu uveseljavala svoje roditelje, rodbinu i prijatelje tijekom djetinjstva i mladosti.
Ova djeca, kao i mnoga druga iz tog vremena, su bila pogođena ratom i već tada nosila njegove ožiljke. Koliko su ti ožiljci duboki, svjedoče njihova sjećanja koja su još uvijek vrlo živa.
Do sredine travnja 1941. su živjeli u Beogradu, gdje im je otac službovao kao časnik vojske Kraljevine SHS. Kobnoga 6. travnja iste godine su se zatekli na ulici s majkom. Odjednom se nebo prekrilo »padobrancima«. Ljudi su vikali: »Padobranci, padobranci!«. Kada se začula prva eksplozija, shvatili su da su to bombe. Prolaznici su u panici tražili zaklon, a kad je bombardiranje prestalo, ugledali su kataklizmu. Vratili su se s majkom doma, a oca više nije bilo. Budući da mati nije imala nikoga svoga u gradu gdje bi mogla smjestiti djecu, svaki dan ih je vodila sa sobom i pod ruševinama tražila supruga. I danas se Elizabeta sjeća ruševina i raskomadanih leševa kojih je bilo čak i na električnim i telefonskim stupovima.
U razrušenom Beogradu više za njih nije bilo života te odlaze u Sontu, gdje su im živjeli tatini roditelji i mamina samohrana mati. 
Elizabetu mati upisuje u školu, jer se tu učilo pola šokački (nije greška, zaista se učilo šokački), pola mađarski. Učiteljica je u prvom razredu bila Albertina Kernenci, a u drugom Nada Babić. Majka je Elizabetu oslovljavala s Elice. To je bilo za seosku djecu nepoznato ime, pa su je prozvali Jelicom. U trećem razredu se preseljavaju u Apatin. Otac se vratio iz logora Stalag 17 iz Njemačke nakon 11 mjeseci, te su sada već duže vrijeme bili svi na okupu. Elizabeta se upisuje u treći razred, tada mađarske škole i dobija ime Erzsébet. Učiteljica je Zagorka Klenanz. Polovicu školske godine četvrtog razreda Elizabeta uči na mađarskom, a drugu polovicu nakon oslobođenja na »jugoslavenskom jeziku«. Četvrti, peti, šesti i sedmi razred je pohađala u učiteljicinoj velikoj kući gdje je bila škola. Mala matura je tada bila sedam razreda i ona ju je stekla 1949. Na svim školskim svjedodžbama je upisana kao Jelisaveta. To je otkrila tek onda kada je trebalo praviti osobnu iskaznicu, te je morala mijenjati ime u Elizabeta, kako je i krštena i upisana u matičnu knjigu. Elizabeta je po završenoj maloj maturi upisala i završila Kemijsku školu u Subotici. Radila je tijekom života kao kemijski tehničar i tako stekla mirovinu.
Nikola se od početka upisao u školu u Apatinu. Njemu nisu mijenjana imena, jer je školovanje započeo u novoj Jugoslaviji. Tu je također stekao osnovno obrazovanje od sedam razreda, a onda se upisao u školu za metalostrugara. Dobio je zvanje visokokvalificiranog metalostrugara. Izvjesno vrijeme je radio u Apatinu, a onda se obreo u Njemačkoj gdje danas uživa u plodovima mirovine.
Harmonika iz tvornice Horn je prodana 1954. kada se Elizabeta udavala. Za polovicu novca je izatkan šokački ćilim mladi za udaju, a za drugu polovicu je Nikola dobio fotoaparat.
Mali harmonikaši su danas starac i starica bistroga uma. Početak nove 2020. su proslavili zajedno u Novom Sadu, u Elizabetinom domu. Ona, Elica u osamdeset petoj i on, Nikola, u osamdeset trećoj godini života.
Ruža Silađev