Ova korizma jedna je od najtežih u modernoj povijesti kršćanstva, jer se čovjek susreće s pandemijom do sada nepoznatoga virusa. Strah i neizvjesnost uz brojna ograničenja kao da stavljaju na kušnju našu vjeru, jer mnogi su zbunjeni i puni pitanja koja bi uputili Bogu. U ovim teškim vremenima ovonedjeljno evanđelje, koje govori o Lazarovu uskrsnuću (usp. Iv 11,1-45), možemo shvatiti kao ohrabrenje, ali i uputu što činiti kada se nađemo u strahu pred nepoznatim.

Cilj je da povjerujemo

U izvješću o ovom čudu zanimljivo je da je Lazar predstavljen kao Isusov prijatelj, navodi se da je Isus ljubio Lazara i njegove sestre, znači da je s njima bio blizak. Ali, o njemu ne znamo ni kako je živio prije, ni kako je živio poslije ovoga čudesnoga događaja. I u ovome odlomku, iako je on taj na kome se čudo dogodilo, ipak je središnji lik njegova sestra Marta kod koje se probudila vjera u Isusa kao Krista. Susret Isusa i Marte započinje njenim prigovorom: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro«. Ipak, nastavlja rečenicom punom vjere u Isusa i u Božju svemoć: »Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti« (Iv 11,21-22). U nastavku Isus tumači novost radosne vijesti koju on donosi. Naime, Židovi su vjerovali u uskrsnuće mrtvih na kraju vremena, a Isus to jamči već sada svima koji povjeruju u njega: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada« (Iv 11,25-26). Ove Isusove riječi odmah su urodile plodom vjere Lazarove sestre Marte: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« (Iv 11,27). Dakle, cijeli ovaj odlomak iz evanđelja usmjeren je prema ovoj ispovijesti vjere, to je i njegov cilj: da se Isus očituje kao Krist i da Marta u to povjeruje. Ali ne samo ona, nego i svi koji o ovome budu slušali i čitali, čitav svijet.
Naime, i cilj Isusovih čudesa je da po njima objavi svoju slavu kako bi ljudi povjerovali u njegovo poslanje i shvatili da je on Krist, ali i da se Bog po njemu proslavi. Da mu je cilj proslaviti Boga vidimo i po njegovoj reakciji kada je čuo za Lazarovu bolest. On ne žuri ozdraviti ga, kao što bismo očekivali. Nego izgovara rečenicu, koja će tek kasnije postati svima jasna: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji« (Iv 11,4). Iako se u prvi mah njima činilo da je Isus u zabludi, jer je bolest bila smrtna, a posebno kada je rekao da Lazar nije umro, nego spava. Ipak, Isus je znao što govori i namjerno je dopustio da Lazar umre, pa je tek tada riješio otići k njegovima, jer je to, kao što i sam kaže, bio način da probudi vjeru mnogih: »Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete« (Iv 11,15). I uistinu, ono što je učinio pokazuje slavu i moć Božju, potvrđuje da je ona Krist i da je život u njegovim rukama. I to ne samo naš ovozemaljski život, nego i vječni. I kada otkriva Marti svoj identitet i potvrđuje da je on onaj koji daje život pita je: »Vjeruješ li to?« (Iv 11,26). Ovo pitanje snažnije nego ikada postavlja se i nama. Zagrebimo dublje u svoju vjeru kako bismo pronašli odgovor.

Vjerujemo li?

U ovo vrijeme straha i neizvjesnosti vjerujemo li? Postavljamo li Bogu pitanja s prizvukom prigovora? Pouzdajemo li se u njega da može izbaviti od zla ne samo nas, nego cijeli svijet, ili smo u panici jer polako uviđamo da je čovjek nemoćan pred brojnim stvarima, iako se često ponaša kao da je on gospodar svega.
U odlomku o Lazarovom uskrsnuću Isus nas je naučio mnogo toga, što bismo, posebno u ovo vrijeme, trebali imati na umu. Prije svega da on na dobro može izvesti svaku lošu situaciju, koliko god ona beznadno izgledala. Za njega nema nemogućih stvari. On je onaj koji daje život, ne samo ovaj zemaljski, nego vječni. Dok živimo na zemlji, moramo živjeti za vječnost, jer ovdje sve prođe, a prema našim djelima i vjeri odredit će nam se što će biti u vječnosti. I najvažnije: Bog od nas traži vjeru, ali onu istinsku, kakvu je imala Marta kada ga je priznala Kristom, a ne neku površnu, uspavanu. I za svako čudo koje je učinio, Isus je tražio vjeru. To ostaje nepromijenjeno do danas. Sad je pravo vrijeme da ga i mi priznamo Kristom, ali ne samo riječima. On traži priznanje koje se ogleda u potpunom predanju i povjerenju u njega. A sada samo na svojevrsnom ispitu vjere. Sklopljenih ruku još imamo vremena priznati da je on onaj koji je uskrsnuće i život.