Ovoga tjedna u krugu novinara i suradnika našeg tjednika povela se rasprava o dvije često rabljene riječi posljednjih godina – multikulturalnost i interkulturalnost. Podsjetilo me to na početke mog bavljenja novinarstvom – tada je suprotstavljanje pojmova nacionalno i građansko bilo u »modi«. Više se ne potencira toliko ta suprotstavljenost, što je dobro – jer ta dva pojma nisu suprotstavljena i ne isključuju se međusobno. Biti Hrvat, Srbin, Mađar, Slovak, Rusin, Rumunj itd. ne znači da nisi i građanin ili građanka neke države i obrnuto – biti »građanin« ne znači da nemaš vlastiti nacionalni identitet. Međutim biti Hrvat, Srbin, Mađar, Slovak, Rusin, Rumunj itd. u državi čije se ime ne poklapa s tvojim nacionalnim »imenom« često unosi određenu napetost u rasprave kada sugovornici imaju različite stavove po ovim pitanjima. Za nacionalne skupine čije se ime poklapa s imenom države u kojoj žive (većinski narod) najčešće nema većih dilema, barem po nacionalnom pitanju (što ne isključuje ideologijske, slojne i druge razlike i suprotstavljenosti). Oni žive u svojoj domicilnoj, a u isto vrijeme i u svojoj matičnoj državi. Tako je za Srbe u Srbiji, Hrvate u Hrvatskoj, Mađare u Mađarskoj, Rumunje u Rumunjskoj, Slovake u Slovačkoj itd. Za pripadnike nacionalnih manjina pak stvari su malo drugačije. Iz »građanističke« perspektive moglo bi se zapitati – u čemu drugačije? Pa svi smo mi građani ili građanke jedne te iste države. To je točno, ali stvari nisu iste ma koliko mi to željeli prikazati (sebi ili drugima) iz niza razloga. Na primjer za mlade ljude iz manjinskih grupa izazov odrastanja donosi dodatne izazove, jer moraju naučiti i kako da se odnose prema svojoj grupi, ali i prema širem društvu i uspostave osjećaj svoje vrijednosti često se suočavajući s konfliktnim porukama i predrasudama o svojoj grupi. Razvijene države nastoje se s multietničnošću svojih društava suočiti određenim javnim politikama. Kako stvari stoje u društvu i državi u kojoj živimo. Od sljedećeg broja našeg tjednika kroz serijal koji se bavi problemima etniciteta i mogućim modelima društvene integracije nacionalnih manjina, a koji bi trebali počivati na suštinski ravnopravnim odnosima građana, pokrećemo ovo pitanje kroz vizure različitih sugovornika. Nastojat ćemo prezentirati kritičko sagledavanje ovoga problema u cjelini aktualnog društvenog konteksta. Moći ćete pročitati i razne odgovore na pitanje – nedostaje li u Srbiji odgovarajuća integrativna politika u vezi s ostvarivanjem manjinskih prava, a u okviru ove teme donosimo i različita promišljanja je li samouprava nacionalnih manjina u oblasti kulturne autonomije, dovoljan garant ostvarivanja njihovih priznatih prava.
J. D.
