Naši vodeći političari od gore do dolje, a pogotovo predsjednik Republike, često upotrebljava izraze: »dobit ćete« ili »dobili su« govoreći o raznoraznim investicijama republičke, odnosno pokrajinske Vlade ili za neka ulaganja lokalnih samouprava ili gradova. Kada čujem ovakav tip govora, najčešće se »blago naljutim«, da ne upotrijebim neke nepristojne riječi. Svi oni se ponašaju kao da su kraljevi ili visoko pozicionirani plemići, koji eto svojom blagonaklonošću, shvaćajući nevolje lokalnih stanovnika, daju svoj novac da im pomognu jer su tako »dobri«. U stvari, daju novac koji su građani uplatili kao porez, doprinos itd. u centralnu, pokrajinsku ili lokalnu »kasu«.
Nedavno, na proslavi dana Novog Sada, čuo sam da je 1747. godine, ugarska kraljica i austrijska carica Marija Terezija »dala« titulu slobodnog kraljevskog grada najvećem gradu današnje Pokrajine. To je netočan navod, jer građani »Nomen et Titulum Neo-Plantae, Hungarice Uj Videgh, Germanice vero Ney-Satz« (citat iz privilegije) tu titulu su otkupili i pošteno platili, isto kao i građani Szent Márie. Ukratko, otkupili su dio feudalnih prava, to jest slobodu da sami upravljalju gradom i raspolažu posjedima koje je grad iznajmio »na vječita vremena«. Zauzvrat, Kraljevskoj komori isplaćivali su svake godine određenu »otkupninu« reguliranu ugovorom, koji je bio sastavni dio Privilegije. Slično radi i današnja Vlada, npr. dozvoljava da grad Subotica državne zemlje daje u najam, a ubrana najamnina pripada gradskoj samoupravi, pri čemu se ne žure s vraćanjem oduzete zemlje, koja je za sada »državno vlasništvo«, nego daju gradu da »posluje« s njom. Posao s kraljicom je, čini mi se, bio pošteniji.
Put do privilegija
Slobodan komorski grad Szent Mária imao je stalne sukobe s(a) (plemićkom) županijom. Posljednji je bio oko odbjeglih goveda bez gazde. Županija je pokrenula kaznenu tužbu protiv grada. Tijekom suđenja došlo je i do vrijeđanja od strane županije. Suboticu su nazvali gradom »sa seljačkim Magistratom«, a prema čelnicima grada ponašali su se »kao prema predstavnicima posljednjeg sela«. Ovo je za tek stasale građane bila strašna uvreda, zato je 1775. godine ponovo krenuo otkupiti privilegije slobodnog kraljevskog grada. Senatori Petar Josić i Mate Rudić kreću u Beč tražiti pristalice svojih težnji za »konačno oslobođenje«. Jedan dvorjanin, kraljevski savjetnik barun Redl obećao im je da će preko jedne dvorske dame isposlovati audijenciju kod kraljice. Savjetovao ih je da referentu Majlatu daju 150 zlatnika, jer nije svejedno kako će napisati molbu uredu, odnosno kraljici na njemačkom jeziku. Drugom utjecajnom dvorjaninu, grofu Festetichu, budući da on ne prima novac, trebaju ponuditi 20 rasnih kobila i jednog pastuha za njegovu ergelu koju upravo formira. Poslije još malo davanja novca, u travnju 1777. godine, kraljica Marija Terezija konačno prima senatora Josića na audijenciju. Na njeno pitanje: »Gdje leži Szent Mária, i ima li zdravu vodu i zrak?« Josić odgovara da grad leži na visoravni, ima najbolji zrak, vodu, okružen je vinogradima, kao da leži u raju. »To je lijepo«, reče kraljica na njemačkom, »Ali ima li lijepih kuća?« Na to je Josić nabrojao sve što je mogao: vojarnu, časničke kuće, dvije crkve (franjevačku i pravoslavnu). Kraljica se interesirala ima li u blizini slobodnih kraljevskih gradova, Josić je nabrojao Sombor, Novi Sad i Segedin, navodeći udaljenosti u miljama. »To nije ni tako blizu«, reče kraljica i obećala im je da se »čim predmet stigne do nje, neće protiviti oslobađanju grada«. Gradski kapetan Ivan Sučić i glavni bilježnik Ante Parčetić su za svaki slučaj otputovali 1778. godine u Požun da ponude još »darova« kraljici – 100 opremljenih konja i 1.500 zlatnika za troškove ratovanja u Bavarskoj. Kraljica je darove blagonaklono prihvatila, a deputati su poručili gradu: »Na dobrom smo putu da naša stvar uspije, samo da imamo dovoljno novaca, jer svatko traži novac«. Parčetić piše kući »pak pružili noge da se i oni potkuju« prema pisanju Ivánjija. Na koncu, grad je platio otkupninu od 266.666 forinti i 40 krajcara, na kredit s godišnjom kamatom od 6% u trajanju od šest godina.
Gdje je danas Subotica?
Sudeći po TV snimkama, kako haraju uragani, poplave, zemljotresi, šumski požari, »grad leži na dobroj lokaciji« jer nas sve ove nedaće, bar za sada, zaobilaze. Od »prirodnih nepogoda« trebamo se čuvati bivših i sadašnjih gradonačelnika i predsjednika općine. Samo kratko podsjećanje: srušeno je Kazalište, upropaštena je voda Palića, u »gradu secesije« (kako piše na jednoj ploči) uništili su secesijski kafe Papillon (priča se kako je konzerviran i da će biti postavljen u buduće Kazalište), Zelenu fontanu, Fekete kupatilo (također secesija), o srušenim ranosecesijskim zgradama u Ulici Vase Stajića da ne pričamo. Izbačen je tramvaj, koji je ekološko vozilo, kompleks termalnih bazena u Dudovoj šumi je u trajnoj (ne)izgradnji itd. Ne znam što bi senator Josić rekao danas za kvalitetu zraka i pitke vode, o vinogradima da ne pričam, uglavnom su pretvoreni u legalne i nelegalne stambene kuće i vikendice. Korupciju i mito ne spominjem, jer protiv toga se stalno borimo. I borit ćemo se, još dugo.
