Katica, žena koja je u devet godina
rodila osmoro djece, nadživjela je
supruga gotovo 30 godina, dočekavši 84. godinu života!
Fotografiju staru preko 100 godina među drugim dragim uspomenama čuva Etuška Gabrić iz Đurđina. Na njoj su njezini preci – majka i dida s dvije tetke (kćerke), a nastala je davne 1914. godine u foto studiju u Subotici.
Brkovi kao autoritet
Pere i Katica Gabrić (rođ. Iršević), muž i žena s fotografije, osim dvije kćerke koje su na fotografiji, imali su još šestoro djece, od kojih je dvoje umrlo u ranoj mladosti. Na fotografiji se vidi najstarije dijete Manda koja je tada imala 11 godina i Giza s nepunih godinu dana. Otac Pere na sebi ima vojničku odoru Austro-Ugarske Monarhije iz Prvog svjetskog rata, a u ruci drži sablju. S obzirom na to da je godine kada je fotografija nastala i započeo rat, pretpostavljamo da je ona snimljena prije nego što je Pere otišao od kuće. Ono što je još karakteristično za Perin izgled su brkovi. Oni su u to vrijeme bili znak autoriteta, što potvrđuje i naša sugovornica: »To je pravi baćo, kad ima brkove...«, kaže Etuška. Katica na sebi ima sefir na pruge ispod kojega je suknja od sukna, a na glavi nosi povezanu svilenu maramu. Manda ima suknju i leveš (bluzu), a Giza dječju bijelu haljinu.
Kod Šokčić škule
U vrijeme kada je fotografija nastala, obitelj Gabrić je živjela u Tavankutu, odakle su i rodom i gdje su im se rodila sva djeca. Iz nama nepoznatih razloga 1936. godine su se preselili u Đurđin na salaš kod Šokčić škule. Ondje su i majka i dida dočekali svoje posljednje dane, ali sa značajnom razlikom u godinama smrti. Katica, žena koja je u devet godina rodila osmoro djece, nadživjela je supruga gotovo 30 godina, dočekavši 84. godinu života!
Na salašu kod Šokčić škule su ostali živjeti dva sina s obiteljima, od kojih je jedan Lazar, otac naše sugovornice. Poput svojih roditelja, i oni su obrađivali zemlju koja je bila oko salaša i držali stoku. Obitelj Lazara je ondje živjela do 1982., kada su se preselili u novoizgrađenu kuću u selu.
Iako na salašu od tada nitko nije živio, Etuška kaže da su ga oni redovito održavali i odlazili ondje na druženja. Salaš je bio vrlo očuvan sve do 1999. kada je u njega ušla srbijanska vojska tijekom NATO bombardiranja. Etuška kaže da su ga oni tada uništili u takvoj mjeri da su ga nakon toga morali srušiti.
Iako salaša koji ih je okupljao više nema, na njegovom mjestu je i dalje kruška, ako ne najveća, onda jedna od većih u okolici. Sugovornica kaže da drvo ima 100 godina, jer se sjeća priče da je bilo veliko i kada su se majka i dida doselili iz Tavankuta. Svakog proljeća ona ozeleni i podsjeća brojne potomke Pere i Katice Gabrić na davna vremena.
J. D. B.
