Prošle godine Ivan Tumbas iz Subotice objavio je knjigu priča na ikavici Nako sa salaša i na literarni način javnost je saznala za njega. Ali zahvaljujući ovom razgovoru javnost ima prilike saznati i za jednu prekrasnu činjenicu koja se već više od deset godina događa u njegovoj obitelji. Pored svoje troje biološke djece, Ivan i njegova supruga Ljubica bave se hraniteljstvom i udomljavanjem djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
 
Kada ste se počeli baviti udomljavanjem djece bez roditeljskog staranja?
Ideju za udomljavanje djece bez roditeljske skrbi predložila je moja supruga, pa smo 1. veljače 2009. godine prvi puta podnijeli zahtjev Centru za socijalnu skrb u Subotici. Čekali smo četiri godine, da bi 19. travnja 2013. Aleksandar Rajić došao u našu obitelj.
Kako je došlo do odluke da se odlučite za ovu plemenitu i humanu ljudsku misiju?
Moja supruga Ljubica Tumbas je proglašena tehnološkim viškom u Željezničaru, ostali smo bez jedne plaće i s troje djece: Martina, Mario, Dario. Tražila je posao, ali su svi poslovi bili vezani za neki kraći period, dok sam ja uposlen u privatnoj tvrtki. Kako je ona nesuđeni prosvjetni radnik ova ideja joj se činila najprihvatljivijom i odlučili smo pokušati.
 Što sve podrazumijeva udomljavanje (hraniteljska obitelj)?
Hraniteljska obitelj je zamjena za biološke roditelje i prvenstveno podrazumijeva ljubav prema djeci, skrb o njihovom obrazovanju, odgoju, potrebama. Za nas hraniteljstvo predstavlja veću obvezu i odgovornost nego kada su u pitanju naša biološka djeca.
 Koliko je djece odrastalo pod vašim krovom?
Pod našim krovom trenutno odrasta troje djece koja su na tzv. hraniteljstvu. Aleksandar Rajić – Aco, koji pohađa master studije na FTN u Novom Sadu, te Gabrijela (7 godina) i Nikoleta (6).
 Kako se slažu vaša djeca s djecom koju udomljavate i na neki način zauvijek postaju dijelom vaše obitelji? 
Prije dolaska Ace, s našom djecom smo razgovarali o dolasku novog člana i njegovog bržeg i boljeg prihvata, kako bi se on što prije osjetio članom naše obiteljske zajednice. Naša djeca su ga prihvatila vrlo lijepo i zbilja je zadovoljsto bilo slušati njihov smijeh iz druge sobe. Računalo i igrice su učinile da se oni brzo upoznaju i zbliže. Kada se kći udala i otišla, njena soba je ostala prazna. Nijedan od njih trojice nije se htio preseliti u nju. Praznu sobu je trebalo popuniti, obratili smo se Centru za socijalnu skrb da, ako se ukaže prilika s nekom malom djevojčicom, da bismo je drage volje prihvatili. Nedugo poslije toga dobili smo dvije ponude. Prva ponuda beba od deset dana, a druga rođene sestrice od dvije i pol i tri i pol godine. Razgovarali smo u obitelji i pitali se koju da prihvatimo. Donijeli smo odluku da glasamo. Rezultat glasanja bio je dva naprama dva, neodlučeno. Aco je tada već bio na fakultetu u Novom Sadu, pa smo ga pozvali da on donese konačnu odluku. Njegov glas je prevagnuo na stranu sestrica. I tako mi sada imamo Gabrijelu i Nikoletu, dva mala zvrka koji nas sve okupljaju.
Aleksandar Rajić je i više nego odličan student, sigurno se ponosite njegovim odličnim ocjenama.
Aco je uspješan student master studija na FTN u Novom Sadu, koji je osnovne studije diplomirao s tri desetke. Krajem prošle 2019. godine sudjelovao je na državnom natjecanju u Inovaciji, gdje je sa svojim timom osvojio prvo mjesto i samim tim pravo sudjelovanja na natjecanju u Kini. Natjecanje je održano u Pekingu, gdje su, osim Kineza, sudjelovali i natjecatelji iz Tunisa. Acina ekipa je osvojila prvo mjesto, a mi smo svi ponosni na njega i njegov uspjeh.
 Na koji način uspijevate uskladiti sve vaše životne i roditeljske obveze?
Svi se trudimo uskladiti naše životne obveze, ali one roditeljske, iskreno govoreći, više povuče moja supruga.
 Uz toliko djece u kući čini se da nemate baš previše ‘praznog hoda‘. Što najviše volite raditi u slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme provodim pišući poeziju i prozu koju sam priredio i objavio u knjizi Nako sa salaša. Pišem na bunjevačkoj ikavici, jer je na svoj način nastojim sačuvati od zaborava. Moj drugi hobi je golubarstvo, kojim se bavim još od najranijeg djetinstva. Već četrdeset pet godina gajim subotičku rasu golubova i golubarstvo mi predstavlja najbolji duševni odmor.
 Što biste poručili svima koji se možda nećkaju u svezi potencijalnog udomljavanja djece?
Ima mnogo napuštene djece, željne ljubavi, nježnosti i pažnje. Ako je netko u mogućnosti da im to pruži, neka ne dvoji. Mi se nismo pokajali.
  D. P.