Portal Gradsubotica donio je ovih dana lijepu galeriju slika na kojima se jasno ocrtava mentalno stanje ovoga grada. U tekstu »Švrljotinama napadnute najvrednije građevine Subotice« nalazi se sedam fotografija na kojima su zgrade u Ulici Bajcsy Zsilinskog, Strossmayerovoj i Rudić ulici, te na Senćanskom putu naružene potpisima budala, grafitima u kojima budala prenosi samo njemu znanu poruku nekom sebi bliskom (»Đubrice Bog je ljut«, sa zanimljivim »ušatim ‘u’« na Žutoj kući) ili pak »muralima« koji djeluju kao da je za njihovo iscrtavanje sklopljen posao s nekom prevarantskom molerskom firmom u kojoj su zaposlene nadobudne budale koje misle da znaju crtati.
Na stranu što se teško složiti da su »napadnute« građevine ujedno i najvrjednije u Subotici (tako nečega, za sada, još nema na Gradskoj kući, Sinagogi, zgradi Suvremene galerije...), one se ipak nalaze u samom središtu grada, a po svom odvratnom sadržaju izjednačene su s ruševinama na periferiji ili pak s dotrajalim vagonima na sporednim kolosijecima željezničke stanice. Zašto, međutim, skribomanski autori po fasadama zgrada jasno ocrtavaju mentalno stanje ovoga grada, i koga prije svih? Nekoliko je odgovora na ovo pitanje.
Osnovno je da budale sa skribomanskim porivima po pravilu bivaju neotkriveni što ih dodatno motivira da svoje djelovanje određuju po vlastitom izboru, valjda u ovisnosti o inspiraciji ili kada za to »nađu vremena«. Da nije tako, ne bi se grafit »Ratko Mladić srpski heroj« kod mosta na Segedinskom putu neprebrisan godinama kesio u lice poštenog svijeta. Iza tog »osnovnog« krije se i temeljni odgovor: nadležne državne i lokalne službe, poput policije i komunalne policije, ne rade svoj posao i na taj način izravno potiču budale sa skribomanskim porivima u uvjerenju da su takve »aktivnosti« dozvoljene i nekažnjive, što se u praksi i potvrđuje. Nije, naime, moguće da budale sa skribomanskim porivima javnosti konstantno ostaju nepoznati, a da svoj »rad« poput kuge šire po fasadama u središtu grada. Nije, jednostavno, moguće da autore »murala« u Ulici Bajcsy Zsilinskog baš nitko nije vidio, uključujući i vlasnika kuće čija fasada izgleda kao nakaradna tetovaža na tijelu nekog mišićavog sportaša.
I upravo se u tome da »nitko nije vidio« krije suština mentalnog stanja ovoga grada, ali i cijelog društva, naravno. Strah, apatija, nezainteresiranost ili nešto četvrto značajke su karaktera najvećeg dijela građana, na čelu s onima koji bi o tome trebali voditi brigu – državom i lokalnom samoupravom. Upravo zbog straha, apatije, nezainteresiranosti ili nečeg četvrtog nitko »nije vidio« masovni drvocid na Paliću, paljevinu imanja u Kraljevom Brigu, rušenje kuća u zaštićenoj jezgri grada, nezakonitu izgradnju u istoj, pa tako ni budale sa skribomanskim porivima.
Ma kako, posebno kod nas, ovakvo stanje djelovalo kao normalno, teško je objasniti ponašanje policije i komunalne policije koji svojim nedjelovanjem, poput inspektora Broka, u pitanje dovode i vlastitu sposobnost da otkriju i javnosti predoče imena počinitelja kojih bi se sramili i vlastiti roditelji.
Građanima stoga, kada već ništa »ne vide«, ne preostaje drugo nego da se uzdaju u sreću da će budale sa sprejevima i četkama u rukama nekim čudom zaobići njihovu fasadu ili pak da će se, nakon »likovnog pražnjenja«, naći volonteri koji će dobrovoljno prebrisati ono što su drugi uneredili.
U nekim drugim okolnostima – recimo da smo uređen grad i država – stvari bi izgledale monotono predvidive: počinitelji bi o vlastitom trošku i uz odgovarajuću kaznu sami morali ukloniti ono čime su onečistili fasadu. Ali, budući da nismo niti uređen grad niti država, ostaje nam samo da maštamo i pitamo. Da maštamo, recimo, o tome da, zbog nesavjesnog obavljanja posla, na uklanjanju gadarija s fasada zajedno s počiniteljima sudjeluju i pripadnici policije i komunalne policije, na čelu s načelnikom i gradonačelnikom. Bio bi to prvi jasan znak ozdravljenja ovog grada, države i društva u cijelosti.
Što se, pak, pitanja tiče, ono glasi: ako već žvrljanje po fasadama nije protuzakonito, vrijedi li to isto i za malo konkretnija djela kao što su pljačke, paljevine, pa zašto ne i...? Sudeći po svakodnevici, odgovor je pred očima svakoga od nas. Pitanje je samo koliko nas ga vidi.
Z. R.