Jedan od centralnih trgova Subotice je Trg slobode, koji ovih dana ponovo mijenja svoj izgled. Prilikom dobijanja, bolje reći kupovine, statusa slobodnog kraljevskog grada centralni trg je bio pijačni, kojeg je s jedne strane ograničavala tadašnja gradska kuća, sjedište Magistrata i prizemna zgrada osnovne škole. Kroz tržnicu je tekla jedna rječica koja je djelomično bila uređena. Usprkos ovom odvodnom kanalu na trgu je često bilo veliko blato. Današnja Ulica braće Radića je počinjala od ćoška placa Gradske kuće. Kada je Magistrat odlučio graditi novu Gradsku kuću, prvo je raspisao natječaj za projekt na koji je stiglo šest radova. Odabran je rad Marcela Komora i Dezsőa Jakaba. Interesantno je da je pobjednički rad projektiran u neobaroknom stilu, međutim na zatjev Magistrata (neki su negodovali), projekt je preuređen u tada aktualni stil: mađarsku varijantu secesije. Kako bi zgrada dobila u monumentalnosti mnoge stare zgrade oko nje su porušene. Pijačni trg je djelomično pretvoren u park, a Somborski put je proveden preko njega i preko Korza do današnje Ulice Đure Đakovića. Preko trga je vozio tramvaj sve do željezničkog kolodvora. Današnji Trg slobode nastao je rušenjem dijela ulice, tu je napravljen ovalni park, a obelisk, spomen na bitku kod Kaponje, stajao je ispred tadašnje Gospodske kasine (danas Gradska knjižnica).
Promjena imperija
Nakon okončanja I. svjetskog rata, Subotica je postala veliki pogranični grad kraljevine SHS. Na Trgu slobode došlo je do izmjene urbanog mobilijara. Poslije izvjesnog vremena srušen je spomenik Kaponjske bitke. U centru parka postavljen je spomenik Jovanu Nenadu i njegovim suradnicima. U II. svjetskom ratu Bačka i Subotica postali su dio mađarske kraljevine. Ubrzo su srušili spomenik lažnom caru, a u parku su izgradili plitki bazen za potrebe vatrogasaca. Poslije 1945. godine nova komunistička gradska vlast je cijeli trg praktično pretvorila u parking i cestu. Na inzistiranje članova Društva arhitekata Subotice (DAS) raspisan je opći javni lokalni natječaj. Rješenje je po natječaju trebalo obuhvatiti: Korzo, trgove slobode, Republike i Jovana Nenada, kao i Strossmayerovu ulicu. Osim ove ulice, svi spomenuti prostori trebali su biti pretvoreni u pješačku zonu. Natječaj je imao dva ograničenja: ispred Gradske kuće trebalo je podignuti fontanu, čiji su elementi kupljeni još šezdesetih godina, a Strossmayerova ulica trebala je ostati dvosmjerna. Na bazi šest radova pristiglih na natječaj (nije bila dodijeljena prva nagrada) rađena je neka vrsta sinteze radova. Zelena fontana je podignuta na Trgu slobode (trebao je biti trg za manifestacije), a Strossmayerova ulica je pretvorena u veliku važnu gradsku prometnicu. Vatrogasni bazen je ostao, a danas je tu Plava fontana. Rekonstrukcija je financirana iz samodoprinosa grada, početkom osamdesetih godina. Započeti pluralizam gledanja na izgradnju grada doveo je do prvih otvorenih sukoba unutar struke arhitekata i urbanista, ali i između raznih interesnih grupa u gradu. Istodobno, stručno se suprotstavljalo s političkim voluntarizmom. Što je i donijelo rezultate, jer su autorski tim Józsa Gellér, Marika Balla i István Budai ml. dobili jugoslavensku nagradu za projekt rekonstrukcije centra.
Nije svatko violinist tko nosi violinu
Prije svega zbog nestručnog održavanja, pranja keramike zelene fontane s masnom kiselinom i djelomičnim sleganjem odvodne kanalizacije ona je propala. Nekoliko garnitura gradskih čelnika nije se ozbiljno posvetilo ovom problemu. To jest, projekt koji se danas izvodi već je bio ponuđen, naravno bez natječaja ili razgovora u stručnoj javnosti, koja praktično ni ne postoji. DAS je nestao, novoformirane razne komore: arhitekata, urbanista, inženjera praktično ne funkcioniraju, što znači da je i struka djelomično kriva, ali čini mi se da sadašnja vlast ne mari mnogo za struku. Bitno je da netko ima papir, makar građevinskog inženjera, pa time postaje i urbanist-arhitekt. Ponuđeni projekt, smatram, više priliči Paliću nego centralnom gradskom trgu. Bojim se da ne doživi sudbinu Kazališta, a neće ni dobiti nikakvu nagradu.
