U trokutu između Majšanskog puta i Ulice Mihálya Szervóa (a nekada Tvorničke) nalazi se mala, »skrivena« ulica, zanimljive povijesti. Uličica nema svoje ime, nego su kuće u njoj obilježene s dva istovjetna broja i dodacima »a«, »b«, »c«..., a službeno pripada Ulici Mihálya Szervóa. Ujedno je i u ulozi nesvakidašnjeg prolaza s otvorom na jednom kraju poput kapije, ka susjednoj Vinogradarskoj ulici.
Povijesno, međutim, ulici bez imena pripada mnogo važnije mjesto od ovog skrajnutog. Bilo bi autentično kada bi nosila ime Željeznička... Na isječku karte Subotice iz 1928. godine, dok je ovaj dio grada bio znatno manje naseljen, vrlo jasno su obilježeni željezničarski stanovi u dva niza u spomenutoj uličici bez imena.
Između dva svjetska rata velike urbanističke promjene dogodile su se na dotadašnjoj periferiji grada. Utvrđena su tri nova kvarta grada istočno od željezničke pruge: IX. (spomenuti), X. (Kertvaroš) i XI. (Novi grad). Deveti kvart formiran je uz Majšanski put. U ovom kvartu uz prugu je bila skoncentrirana industrija; tu se nalazila tvornica Ferum za izradu vagona, livnica Ferum za izradu dijelova za vagone i lokomotive, Hrast za preradu drveta, Tvornica štirke, željeznička plinara, gradsko skladište drva i drugo. Posebnu cjelinu činila je »radnička kolonija« od deset zgrada za stanove radnika željeznice (Gordana Prčić-Vujnović, Razvoj urbanizma i arhitekture Subotice između dva svjetska rata). Zgrade su imale po četiri samostalna stana sa sobom, kuhinjom i komorom. Krasili su ih zanimljivi istovjetni zabati, koji su na ovim objektima, uglavnom, sačuvani do danas. Projektant je, nažalost, ostao nepoznat, jer projekti stanova za željezničare nisu pronađeni. Autentičan izgled zgrada do danas je uglavnom izmijenjen dogradnjama.