Sve do početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća trska je u Sonti bila vrlo raširen građevinski materijal. Iz uporabe je eliminirana, isto kao i zemlja, administrativnim mjerama. Mnogi i danas vjeruju kako osnovni razlog ovih mjera, donijetih na razini tadašnje SFR Jugoslavije, nije štetnost navedenih materijala, nego njihovo eliminiranje u svrhu povećanja potrošnje crijepa i opeke, odnosno posredno poticanje razvoja industrijske proizvodnje ovih materijala. Do tada je sonćanska sirotinja, poput svoje subraće u cijeloj Vojvodini, kuće gradila od zemljanog naboja, s krovovima izrađenim od trske. Ovih materijala bilo je u izobilju. Zemlja se iskapala u budućem dvorištu kuće u gradnji, a trske je bilo u izobilju na velikim močvarnim površinama između Dunava, Tise, Tamiša i mnogih manjih vodotokova. Puno ljudi, vičnih košenju i vezanju u snopove ove biljke, zimi je kruh zarađivalo u tim močvarama. Jedan od posljednjih sonćanskih majstora za trsku Stipan Rakin Kenca i danas živi na malom salašu, izgrađenom odmah nakon ženidbe, u bajkovitom ambijentu na sredokraći između sela i Dunava. Voli se prisjetiti starih vremena, pa tako u jednoj povelikoj kartonskoj kutiji čuva cijelo brdo što crno-bijelih, što kolor fotografija, dosta starih. Jako su mu drage one s lokacija na kojima se kosila trska. Često ih prevrće po rukama, krateći duge zimske večeri. »Fotografijama sam oduvijek bio očaran. Kako svojima, tako i tuđima. Svi moji prijatelji znali su za to, pa su mi često donosili neke za koje su smatrali da su po bilo čemu rijetke ili neobične. Tako sam dobio i jednu koja me je podsjetila na teške, ali lijepe dane moje mladosti«, priča Stipan i izdvaja jednu. Na njoj se mogu vidjeti toplo odjeveni ljudi, sa stabljikama trske i nekakvim alatkama u rukama. »Ovu fotografiju pronašao je moj najstariji sin kod jednog svojeg prijatelja u Subotici. Ne znam joj povijest, ali me jako podsjeća na isti ovakav rad u mlađim godinama. Svježe oženjen, a nije mi bio dostupan plac u selu, pripremao sam se za gradnju salaša. Moj pokojni punac bio je stručnjak za izradu trščanih krovova, ali i za košenje i pripremu trske. Počeo sam s tim poslovima uz njega. Košenje trske je posao koji se radi u najtežim mogućim uvjetima. Radi se u najhladnijim zimskim mjesecima, trska je tada najkvalitetnija. Kosci su najčešće radili u močvari, u vodi dubine i do dvadesetak centimetara. Kako bi se trska odsjekla ukoso, pa bi iza nje ostajali vrlo oštri i tvrdi šiljci, mnogi kosci su, zbog opasnosti od ozljeda, obuvali čizme izrađene od lima. Standardne gumene čizme često bi ovi šiljci znali probiti i koscu nanijeti ozljede koje bi sporo i teško zarastale. Trsku bismo kosili specijalno izrađenim fagovom. Tu alatku izrađivali su jovači, a izgledala je poput skraćene, ali ojačane kose, s ručkom prilagođenom visini kosca. Trsku smo uvijek sjekli u skupinama od nekoliko ljudi. Kosci bi sasječene stabljike odlagali iza sebe, a ostali iz skupine bi ih iznosili na čvrsto tlo i tamo sortirali i uz pomoć modle paljenom žicom vezali u snopove. Snopovi bi se slagali u kube, a dolaskom proljeća vozili bi se na lokacije na kojima će se tijekom ljeta uporabiti«, priča Stipan. Trska se brzo razmnožava, pa je bila neiscrpan izvor građevinskog materijala. Pojedinci, poput Stipana, kosili su ju za vlastite potrebe, a kako je bila vrlo tražena, pojedini ljudi, okupljeni u ekipe, kosili su ju i za prodaju. Tako su pojedini Sonćani u uslužno košenje trske odlazili i u Banat, koji je prije melioracijskih radova bio prekriven nepreglednim močvarama. Na taj način bi tijekom zime priskrbili kruh za svoje obitelji, a domu bi se vratili taman za početak proljetnih paorskih radova. »U životu sam nakosio dosta trske. Kako sam se bavio izradom trščanih krovova, pogodba s mnogim mušterijama obuhvaćala je i košnju i dovoz trske. Sve je imalo svoju cijenu, a ja nikada nisam bježao niti od jednoga posla, pa sam uvijek nastojao udovoljiti prohtjevima mušterija«, završava priču Stipan.
I. A.