Svaki čovjek je krštenjem primio posebno poslanje da bude sol zemlje i svjetlo svijeta. To Isus od nas očekuje, ali nas i čini sposobnima da to poslanje ostvarimo. Nitko od krštenih nije manje sposoban od nekog drugog, svi imamo jednak zadatak.

Poslanje

Isus svojim učenicima kaže: »Vi ste sol zemlje« (Mt 5,13), »Vi ste svjetlost svijeta« (Mt 5,14). To se u prvi mah može učiniti kao jedna velika pohvala i priznanje za učenike, ali u ovim riječima mnogo više je zadatka nego hvaljenja. On ne govori da bi oni mogli biti sol zemlje i svjetlost svijeta, niti da će neki od njih biti, nego su to svi i to su već sada, a ne tamo negdje u budućnosti. Dakle, daje im poslanje koje je već započelo i koje je za svakoga od njih. Ovo poslanje prenosi se na sve kršćane koji su sakramentom krsta ušli u zajedništvo Božjega naroda i tako postali Isusovi učenici. Međutim, nigdje nije ostavljen prostor da bilo tko posumnja hoće li biti u stanju izvršiti povjeren zadatak, hoće li znati kako to biti sol zemlje i svjetlost svijeta. To je zato što tu nije riječ o nečem što bi učenici morali učiniti sami od sebe, ulažući samo svoje napore i sposobnosti, nego je to podsjećanje da bit njihova života treba biti u nasljedovanju Isusa Krista. Onaj tko ide za Kristom već je time postao sol zemlje i svjetlo svijeta.
Znamo da je sol, kao i svjetlost, neophodna za ljudski život. Bez soli hrana postaje nejestiva, a tek malo nje dovoljno je da nešto postane ukusno. Ona se u hrani izgubi, ali je postigla svoju svrhu. Isto tako, tek malo svjetla je potrebno da rastjera tamu. Jedna svijeća upaljena može osvijetliti prostoriju, ali dok svijetli ona se troši i izgara, ako ne izgara ne može donijeti svjetlo. Takva treba biti uloga i Isusovih učenika: tihi i nenametljivi, neupadljivi, ali oni su ti koji donose svijetu potrebnu promjenu svojim življenjem evanđelja, tako postaju sol i svjetlost.
Treba imati na umu, nije Isus poslao učenike da govore narodu kako žive u tami i kako je njihov život bljutav. To su činili farizeji, te ih je Isus često opominjao zbog takvoga njihovoga stava. Evanđelje se ne propovijeda kritiziranjem, a Isusovi učenici trebaju se čuvati farizejskoga duha, na što ih je i on upozoravao. Trebaju činiti kako je on činio, jer će jedino nasljeđujući njega ostvariti ono za što su poslani: »Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života« (Iv 8,12). Zato učenici, kada krenu za njim, ne moraju misliti kako će i hoće li znati ispuniti svoje poslanje, trebaju samo čuvati svjetlo koje su od njega primili i bit će u svijetu svjetlo, za što ih i Isus šalje.
    
Svjedočanstvo života

Kršćanstvo se širilo propovijedanjem evanđelja, ali su ljudi prilazili najviše zbog toga jer ih je oduševljavao način života onih koji su propovijedali. Navještaj bez svjedočanstva života nikada nije bio dovoljan. Jer mnogi nekad, kao i danas, mogu reći da su dionici istine koju baštine po krštenju, ali to ostaju prazne riječi ako ta istina ne urodi plodom u čovjekovom životu i ako ne donese ništa ovome svijetu.
Mnogi misle da su sami u življenju evanđelja, te da to nema smisla, jer ne mogu sami biti sol zemlje. Naravno da mogu, pa i malo je soli dovoljno, važno je samo ne odbaciti Krista i evanđelje. U tome su nam uzor brojni sveci. I oni su često bili usamljeni u nasljedovanju Krista, često izrugani i bojkotirani, ali ustrajni. Nisu njih resile neke nadljudske sposobnosti, jedino živa vjera u Krista, briga da se Kristovo svjetlo koje su primili u njima nikada ne ugasi. To je svjedočanstvo života. O svecima nam nisu ostale zapisane samo njihove riječi nego i način njihova života i borba za Krista u svakodnevici. Po tom svjedočanstvu zapalili su mnoga srca, utjecali na obraćenje mnogih i u svoje vrijeme, ali i danas.
Suvremeni kršćani često padaju u zamku farizejstva. Spremni su kritizirati smatrajući da tako naviještaju. S druge strane, svjedočanstvo života sve je teže pronaći, jer se nitko ne želi isticati u odnosu na druge; svi se žele uklopiti u većinu, a većina odavno ne živi evanđelje, ne nasljeduje Isusa, te nam nema što ni svjedočiti. Stoga, nemojmo se uklapati u masu, budimo sol u sredini u kojoj živimo, čuvajmo Kristovo svjetlo i donosimo ga svugdje gdje dolazimo, svjedočimo životom kome pripadamo.
Ana Hodak