Nedavno, prilikom zajedničke objave »Nove petoljetke«, predsjednik Republike i premijerka Vlade, pored mnoštva velikih ili manjih infrastrukturnih i graditeljskih pothvata, objelodanili su da će do konca 2025. godine prosječna plaća u Srbiji sa sadašnjih 500 porasti skoro dvostruko – na 900 eura, što znači da će u prosjeku za šest godina prinadležnosti rasti cca 67,60 eura. Interesantan je i podatak, koji je u jednoj TV emisiji rekao zamjenik gradonačelnika Beograda da je u tom gradu prosječna plaća na koncu prošle godine (bila) 600 ili više eura. Dio obrazloženja bio je da su u glavnom gradu sve republičke institucije i da je ukinuta zabrana povećanja plaća u državnim institucijama. Sve ovo je racionalno, imajući u vidu da je ova godina izborna, na svim nivoima vlasti: lokalnoj, pokrajinskoj i republičkoj, što znači i u Beogradu (za skoro trećinu stanovnika Republike). Istina, za sada još nije utvrđen točan datum izbora (ima vremena, ne treba prenagliti). Kasnije će biti riječi i o ovoj temi. Nego, da se vratimo na osnovno pitanje: kako za šest godina postići da prosječna republička plaća bude 900 eura? Budući da mi makroekonomija nije uža struka, normalno, potražio sam mišljenje ekonomista: u tisku, na netu, manje na TV postajama koje se ne bave ovom projekcijom budućnosti. Skužio sam tri odgovora: neki bez mnogo obrazloženja tvrde da su obećanja prvog čovjeka zemlje ostvariva, jer on uvijek održava obećanja, drugi izričito tvrde i potkrjepljuju argumentima da je taj cilj nemoguće ostvariti, a treća grupa kaže: »Može, ali trebaju se ispuniti neke pretpostavke«. Povodom ovih mišljenja sjetio sam se jedne stare priče: Kralj osudi na smrt dvojicu prestupnika i pita ih koja im je posljednja želja. Jedan od osuđenih kaže: »Kralju, činiš veliku pogrešku, poštedi nas, jer ti mi za godinu dana možemo naučiti magarca govoriti«. Kralj se nasmije i kaže: »U redu, krenite na posao«. Budući da su privremeno izbjegli smaknuće, njegov drug mu veli: »Lud si, kako misliš da obećano ispunimo?«. Ovaj mu odgovori: »Godinu dana je dugačko vrijeme, za koje može umrijeti magarac, može kralj, a možda će magarac naučiti govoriti«. Priča je klasičan primjer kupovine vremena, jer tko kupi vrijeme kupuje i život, kaže narodna mudrost. Za šest godina može se desiti svašta. Može se izmijeniti zakon o obračunavanju prosječnih plaća, možda možemo Kinezima izdati na 99 godina još koji dio zemlje, može Predsjednik izgubiti na izborima, a na koncu možda će se ovo obećanje ispuniti (naravno, treba to i doživjeti, rekla bi moja pokojna baka).

Koliko košta grijanje?

Jedan od energenata koji ne zagađuje zrak je električna energija, s tim da je u ovom slučaju problematična njena proizvodnja u termoelektranama. Iako zvaničnici tvrde da je kod nas najjeftinija cijena električne energije, nisam čuo da je netko predložio da se građani griju na struju. Ja već godinama koristim struju za grijanje. Samo kad je jako hladno koristim kvalitetan briket. Želio sam usporediti cijene električne energije, a najrazumljiviji su mi bili sajtovi na mađarskom jeziku. U ovoj zemlji postoje četiri distributera ovog energenta, što znači određenu konkurenciju. Postoje kalkulatori za izračun koliko ćete platiti, u zavisnosti kod kog ste distributera. Nasumice sam odabrao jednog i utipkao sam moju potrošnju za prosinac. U cijenu je uračunat porez od 27% i neki minimalni iznos za usluge distributera. Postoji noćna, jeftinija i dnevna, skuplja cijena, isto kao kod nas. Cijena nije povezana s visinom potrošnje, jer ne postoje nikakve zone zavisne od količine potrošene energije. Mislim da smo mi jedinstveni u ovom. Na kraju sam dobio iznos od 122,16 eura. Za isto razdoblje moj račun (Elektroprivrede) iznosio je 90,42 eura, znači naizgled jeftinije sam prošao. U Mađarskoj je prosječna neto plaća u studenome iznosila 712 eura, znači 17,13% moje prosječne plaće (da sam uposlen). Kod nas bi to iznosilo 18% od predviđene prosječne plaće od 500 eura.  Znači, cijene su slične, jer električna energija je roba koju prodajemo, npr. susjedima, samo je struktura našeg obračuna drugačija. 

Dok zakonodavac zasjeda

Svi se slažu s mišljenjem da se u izbornoj godini ne mijenjaju izborna pravila. Zastupnička grupa SNS-a je »radi veće demokratičnosti!« podnijela prijedlog izmjene dva zakona: Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o izboru republičkih zastupnika. Oba prijedloga su kratka, imaju svega tri članka, a glavno je da se predlaže sniženje tzv. izbornog praga s 5 na 3%. Čudno je da ne traže da se o tim prijedlozima raspravlja na izvanrednoj sjednici nego na redovnoj, što znači da bi do rasprave moglo doći negde u veljači. Čudno je i to da zakonski prijedlog nije podnijela Vlada, ali čudima tu nije kraj. Jedan članak Murphyjevih zakona glasi: »Ničija imovina i život nisu sigurni dok zakonodavac zasjeda«. Iz ovog direktno slijedi: zapravo ne znamo kad će zakon biti usvojen i u kom obliku. Čudno je i to da se prijedlozi odnose na lokalne i republičke izbore, s tim da se za raspisivanje lokalnih izbora predlaže raniji rok od 45 dana, umjesto dosadašnjih 30 dana. Koliko je meni poznato, zasad sličan zakonski prijedlog za zastupnike Skupštine APV nije podnijet, zasad tu ostaje cenzus od 5%! Znači, Murphy je u pravu.