Kada bismo putovanje definirali samo kao kretanje, odlazak negdje, onda bi ono izašlo iz standarda i ne bi nužno moralo značiti i prelaženje fizičkih razdaljina. Ne bi moralo biti putovanje autobusom, vlakom, kamionom, biciklom, avionom... nego bi moglo biti recimo iz stolice, kreveta, vrta, kafića, s klupa ili bilo kojeg fiksiranog mjesta. Nekada možete biti fiksirani za jedno mjesto, a duhom se kretati po nekom sasvim drugačijem mjestu i to je ono o čemu želim ovoga puta podijeliti dojam.
Kao student sam znala otići u filozofska razmišljanja, praviti uvrnute zaplete i zakuhati ali ovog puta ne želim time ovu lijepu ideju učiniti manje interesantnom. Zapravo, ideja mi je napraviti zapise s mojih ovotjednih putovanja bez prijevoznih sredstava, gotovo iz fotelje.
Sigurno nisam zadala veliki rebus, i ako kažem da sam putovala iz fotelje desi se samo trilema: ili imam vrlo bujnu maštu ili, što je više za očekivati: putovala sam s knjigom ili s filmom. Ima tu svega, ali ima i reda.
Bajkovita Rusija
Nije bila ideja napisati preporuku za knjigu, ali mi je pružila takvo divno putovanje i još obećala nastavak i nisam odoljela ne podijeliti oduševljenje. Knjigu Medved i slavuj sam dobila na čitanje prije par mjeseci i samo sam je svuda nosala sa sobom uživajući u njenim koricama. Dizajn, koji je svima skretao pozornost, nije bio dovoljan da me uvuče u samu knjigu sve dok me prijatjeljica nije pitala kako mi se knjiga dopada, a ja priznala kako stvari stoje. Dobila sam od nje nevjericu, a ona od mene obećanje da će knjiga biti pročitana. Trebalo mi je dva dana, jer sam svaki slobodan tren provodila čitajući. Jedva sam čekala saznati gdje sada idem s Vasilisa Petrovnom, kćerkom Petra Vladimiroviča. Njezino lepršanje svijetom mitskih bića, prelaženje i promjene nekih neutvrđenih prostorno-vremenskih granica, magije, snaga i ljepota djeteta u njoj činilo me je bezuvjetnom sljedbenicom. O mitskim bićima i nekim običajima ruskog naroda sam do sada i čula nešto, ali sam ovog puta imala čitav sat povijesti, slikovitih prikaza smjene poganskih običaja i kršćanskih učenja. Malo lirika, malo bajka za odrasle, malo epska fantastika i još mnogo više od svega navedenog s primjesama ruske povijesti, ovaj roman je nezaboravno putovanje koje toplo preporučam za pročitati. Naravno, sada sam saznala kako je ovo tek prvi od tri romana trilogije Winternight mlade spisateljice Catherine Arden i već sam se dala u nabavu ostala dva, pa ću priču skratiti obećanjem o pisanju preporuke kada završim sva tri dijela. Dok se to ne dogodi, dodat ću da smo Vasilisa i ja putovale kroz folklor malo prilagođene ruske povijesti, kroz beskrajna prostranstva hladnih ruskih zima i družile se s nestvarno lijepim konjima, junacima ruske kneževine, divnom rusalkom, domovníkom, banikom, vodenjakom i popom malo izbrkanih namjera. Često smo brinule brigu ugovorenih brakova, o borbama na državnom i društvenom nivou i u sferama fantastike. Dalje ne bih otkrivala, nešto ostavljam svima koji su poželjeli pročitati i putovati Rusijom, prijašnjom i sjajnom mitološkom fantastikom, pa nastavljamo priču kad stignemo do njenog kraja.
E, matori...
...je i naziv večeri koja je bila drugi dio mog putovanja bez putovanja koje se dogodilo u kazalištu, a putovala sam kroz sjećanja ljudi o jednom čovjeku. Znam, prilično neodređeno. Kako bih priči dala smisao, riječ je o čovjeku koji više nije s nama, a on i prostor koji je oko sebe okružio obilježili su mnogo događaja i života i čini se da će to nastaviti raditi. On je Ivan Kovač, poznatiji kao Kice, a prostor kojim je sebe okružio je Ekološka učionica koja se nalazi na izlazu iz Bezdana prema Batini, u dijelu koji je poznatiji kao Baračka. Kazalište, puno prijatelja, obitelj, jedan bend i još prijatelja napravili su veoma emotivnu atmosferu. Osobno nisam imala priliku mnogo puta sjediti s Kicetom, ali sam uživala u putovanju kroz lijepa sjećanja na njega, na divnu prirodu, divne kulinarske izazove, pecaroške pothvate i kavanske noći. Toliko divnih riječi na jednom mjestu o jednom čovjeku nije svakidašnje čuti i doživjeti.
Kakva bila putovanja, uvijek me čine većom, dražoj samoj sebi, ispunjenijom, radoznalijom, širom i nezasitnom. Dakle, biram ne prestati putovati i samo širim svoje načine.
Gorana Koporan
