Studija koju je uradila vojvođanska gospodarska komora pokazuje da su ratari u prošloj poljoprivrednoj godini najmanju zaradu ostvarili u proizvodnji pšenice. Na 100 uloženih dinara u tu proizvodnju poljoprivrednici su zaradili samo 18 dinara. Ipak pšenice i dalje ima na vojvođanskim njivama, pa i u atarima Sombora i okolice. Na sjetvu pšenice ratari su prinuđeni kako bi ispoštovali pravila smjene osnovnih ratarskih kultura, jer se proizvodnja faktički svela na kukuruz, pšenicu i soju.

Bez suncokreta i repe

Koliko će ovog proljeća trebati dati za sjetvu i kako pravilno procijeniti što i u kojoj količini sijati? S tim pitanjima suočeni su poljoprivrednici. Ne samo ove sezone, već pred početak svake sjetve. A kada se zbroje hektari i to koliko je uloženo po hektaru dobiju se deseci milijuna eura. Hoće li se uloženo vratiti i uz to hoće li biti i zarade, ratari mogu samo nagađati, jer računicu svode tek kada rod skinu s njiva i prodaju ga. A ako će po nečemu pamtiti prošlu godinu, onda je to prije svega niska cijena pšenice koju će odmah spomenuti čak kada ih pitate kako im izgledaju usjevi iz proizvodnje koja je u tijeku.  
»Prošle godine pšenica je bila 18 dinara po kilogramu. Niska je to cijena, ali smo ipak jesenas posijali dvostruko više žita. Uspjeli smo uzeti dosta zemlje u zakup, pa treba na vrijeme osigurati novac za arendu, a novac od žita prvi je koji dobivamo u godini«, pojašnjava Ivica Dujmović iz okolice Sombora čija je obitelj jesenas posijala oko 50 jutara pšenice i ječma.
Neki drugi ratari imaju opet svoje druge razloge za sjetvu pšenice. 
»Cijena ne bi trebala utjecati na sjetvu. Osnovno čega se pridržavamo u proizvodnji je plodored. Kako su mnogi poljoprivrednici iz svoje proizvodnje izbacili suncokret i šećernu repu, ostali su kukuruz i soja, pa je u toj strukturi potrebna i sjetva pšenice. Točno je da ta proizvodnja nije isplativa, ali kada se dugoročno pogleda koristi koje imamo zato što poštujemo polodored višestruko su veće. Konkretno, naše gospodarstvo planira sjetvenu strukturu dvije godine unaprijed i u tim planovima cijena nije presudna, već, opet ću reći, plodored«, kaže poljoprivrednik iz okolice Sombora Dragan Dušanić. 
On potvrđuje da je suncokret postao rijetkost u onim područjima gdje je zemljište kvalitetnije, a da su sada ratari odustali i od šećerne repe. 
»Godinama radim tropolje. Znači: pšenica, kukuruz, soja. Osnovne kulture su pšenica i kukuruz i uz to nešto soje. Zna se da je pšenica u plodoredu najbolja za čišćenje korova. Jedino što nema ekonomske opravdanosti za sjetvu, jer je cijena niska«, kaže poljoprivrednik iz okolice Sombora Ivan Matić.

Preporuka: sijati nove sorte i hibride

Proizvodnja suncokreta još se održala na gornjim terenima, na manje kvalitetnom zemljištu, a najviše suncokreta ima u atarima Aleksa Šantića, Stanišića i Riđice. Tu su se ratari okrenuli i sjetvi uljane repice. Bez obzira koje im kulture dominiraju u proizvodnji, struka im preporuča da siju nove sorte i hibride. 
»Nove sorte i hibridi su prinosniji i otporniji su na sadašnje uvjete proizvodnje. Isto tako jedan dio tog sortimenta otporniji je na poleganje. Što se tiče kukuruza, nove sorte imaju čvršću i robusniju stabljiku, pa su otpornije na nepogode. Također, preporuka je sijati sorte, odnosno hibride različitih grupa vegetacije, jer eventualna suša, koja se sve češće dešava na našim terenima, neće usjeve pogoditi u istoj fazi rasta i razvoja, pa je takva proizvodnja u nestabilnim vremenskim uvjetima stabilnija«, kaže savjetodavac PSS Sombor Jelena Ivan.
Razlozi što su ratari odustali od sjetve šećerne repe jesu uvjeti koje su posljednjih godina nametnule šećerane. S gorčinom se sombrski proizvođači prisjećaju pretprošle jeseni kada su im kamioni repe vraćani zbog truleži, kada su morali plaćati radnike koji će tu repu birati, zatim tražiti način gdje s trulom repom, pa još plaćati dodatno da se repa poslije svega vrati u šećeranu. Bila je to, uz cerkosporu s kojom su se teško borili, kap koja je prelila čašu, pa su repu sa svojih njiva protjerali i oni koji su se tom proizvodnjom bavili desetljećima. Međutim, oni koji imaju isto toliko iskustva u ugovaranju proizvodnje šećerne repe kažu da ima razloga da se slatki korijen vrati na njive. 
»Slažem se da su posljednjih godina ratari izgubili interes za sjetvu šećerne repe i rekao bih s razlogom, ali isto tako sada ima razloga da se vrate toj proizvodnji. Sjemenske kuće i proizvođači zaštitnih sredstava izbacili su na tržište nove preparate, što omogućava da, uz stručne savjete, borba protiv cerkospore bude učinkovitija. Također, i šećerane su učinile dodatan napor i korigirale cijenu repe koja je sada 34 eura po toni. Uz to, proizvođači će imati i neke dodatne stimulacije, što sve može biti razlog da još jednom promisle o ponovnoj sjetvi šećerne repe«, kaže Milan Martić, koji je u ugovaranju proizdvodnje šećerne repe na području Bačke dulje od 20 godina. 
Ipak, ako je suditi po reakciji poljoprivrednika, neće baš tako lako biti ponovno ih uvjeriti da se vrate ovoj proizvodnji. 
»Šećerane određuju sve parametre. Sve je u njihovim rukama i kada ja kao proozvođač istresem repu, oni mogu raditi što hoće. I to je razlog zašto se više ne bavim tom proizvodnjom«, kaže Matić. 
Z. V.