Na stranicama našeg tjednika ovoga puta pišemo o obilježavanju pol stoljeća od osnutka Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo, podsjećamo na okolnosti u kojima je Bunjevačko kolo osnovano i govorimo o tome što su neki ljudi preživjeli samo zato što su to bile godine u kojima na ovim prostorima nije bilo poželjno biti Hrvat. Neki su zbog toga desetljećima bili i trajno obilježeni. I nije mi ovdje namjera vraćati se 50 godina unatrag (uostalom, o tome opširno pišemo u ovom broju tjednika), već hoću napraviti poveznicu sa sadašnjicom. A u fokusu hrvatsko-srbijanskih odnosa proteklih dana bila je najava mogućeg dolaska Hidajeta Biščevića za novog veleposlanika Republike Hrvatske u Beogradu. Kažem mogućeg, jer se njegovo postavljanje treba desiti u trenutku odlaska dosadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a prije službenog postavljanja novog predsjednika Zorana Milanovića. Premijer Andrej Plenković istaknuo je da imenovanje novog veleposlanika u Beogradu nije političko pitanje, već želja da se u srbijansku prijestolnicu pošalje jedan od najiskusnijih diplomata, s obzirom na to da su Hrvatskoj u političkom smislu bitni odnosi Beograda i Zagreba, pa zato i namjera da se u Srbiju pošalje jedan od najiskusnijih diplomata. Samo imenovanje Biščevića rješavat će se u Zagrebu. Što se tiče zemlje domaćina, čini se da neće biti smetnji oko dobivanja agremana, jer je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić kazao da poštuje izbor Zagreba i da će novom veleposlaniku poželjeti unaprjeđenje, jer smatra da su uz srbijansko-albanske, odnosi Srbije i Hrvatske ključni za očuvanje mira i stabilnosti u regiji. Ali, suprotno tim riječima, najava mogućeg dolaska Biščevića (očekivano) bila je povodom da se još malo poljuljaju odnosi na relaciji Beograd – Zagreb. Među ostalim, o dolasku novog veleposlanika očitovao se i Milorad Dodik, naravno u negativnom kontekstu. I ne samo on. Mediji (ne svi) su novom veleposlaniku kopali po prošlosti, dodjeljivali mu razne epitete, kreirajući tako stav javnosti spram novog predstavniku države Hrvatske u Beogradu.
I sada je moje pitanje (ili poveznica s početkom ovog teksta) – zar najava imenovanja novog veleposlanika nije mogla proći mirno, kao i u slučajevima dolaska veleposlanika iz drugih država?  Nije li priča mogla biti drugačija? Recimo: koliko iskustvo novog veleposlanika može pridonijeti unaprjeđenju odnosa dviju država, rješavanju otvorenih pitanja, o tome kako prošititi gospodarsku suradnju, poboljšati položaj manjina i u jednoj i u drugoj državi? Ili je za ovih 50 godina malo toga postalo drugačije? 
Z. V.