Vrijeme nedostatka monografskih publikacija kojima bi se učinkovito, točno i oku laika prijemčivo predstavila prirodna baština i ljudi vezanih za nju u Vojvodini završilo se prije petnaestak godina i od tada je tiskan niz sjajnih publikacija koje tematiziraju ovdašnju prirodnu baštinu. Fruška je gora zaslužila čak dvije. Prvo je, 2007., Zavod za udžbenike iz Beograda objavio monografiju Fruška gora, urednice Jelice Nedić, u kojoj su kontribuirala 24 autora, uglavnom sveučilišni profesori i stručnjaci iz područja koje je monografija predstavila: položaj, prirodne značajke, povijest, »Svetu srpsku Goru«, naslijeđa i društvo. Godine 2016., pak, JP Službeni glasnik je u svojoj ediciji Leksikoni nacionalnih parkova Srbije predstavio i NP Fruška gora šireći teme i izvan granica Nacionalnog parka i obuhvaćajući zaštitnu zonu oko ovog zaštićenog područja, čime se geografski poklopio s prethodnom publikacijom. Nakladnici ove druge su još i Javno poduzeće Nacionalni park Fruška gora i Geografski institut Jovan Cvijić SANU, a urednik toma o Fruškoj gori je Marko B. Milošević. U njoj je kontribuiralo 45 stručnjaka, sa značajnim udjelom stručnjaka iz područja zaštite prirode. 
Monografija i leksikon su, naravno, dva različita tipa publikacije, koja na različiti način mogu predstaviti čak istu temu, što je u slučaju Fruške gore uspješno izvedeno. Iako ove dvije publikacije nisu nakladnički povezane, rijetke su teme koje obrađuju jednu temu na ova dva, u publicistici popularna načina. Time je Fruška gora, opravdano, dobila na popularnosti, barem među ljubiteljima pozamašnih knjiga, a, istini za volju, i očekivano je da ove dvije tradicionalnoj čitateljskoj publici naklonjene državne nakladničke ustanove obrade u svojoj produkciji tako značajan dio prirodne baštine našega podneblja. Njegov značaj, koji je opredijelio državne vlasti da šumski dio Fruške gore proglase nacionalnim parkom još 1960. godine, višestruk je. U tom je razdoblju odluka bila vođena činjenicom da je Fruška gora bila značajno uporište partizanske borbe u II. svjetskom ratu, no uvažena je i činjenica da je na ovom području smješteno 17 srednjovjekovnih pravoslavnih manastira koje je podizala despotska obitelj Branković. Sve brojne prirodne vrijednosti ovog najvećeg šumskog otoka u južnom dijelu Panonske nizine bile su, čini se, sekundarne, i na značaju su dobivale tek kasnije, zamahom istraživanja i objavljivanja znanstvenih rezultata. Nacionalni park Fruška gora obuhvaća danas 26.672 ha na teritoriju Grada Novog Sada i općina Srijemski Karlovci, Beočin, Bačka Palanka, Šid, Srijemska Mitrovica, Irig i Inđija.   
U oba slučaja, među predstavljene značajke Fruške gore spada i nacionalni sastav stanovništva. Iako su uzeta dva različita popisa (iz 2002. i 2011.), u oba su Hrvati bili drugi po brojnosti narod na području koje ova knjiga obuhvaća, odmah poslije Srba. Primjerice, na području katastarskih općina koje ulaze u Nacionalni park, živjelo je 3.232 Hrvata, što je bilo gotovo 5% stanovništva Fruške gore, a čime ove publikacije dobijaju na značaju i za srijemski dio naše zajednice. Nije pogrešno reći da su ovo rijetke knjige koje do detalja opisuju prirodno podneblje u kojem žive (i) ovdašnji Hrvati, iznoseći pri tome značajne podatke (i) o načinu njihovoga suživota s prirodom, te (i) o njihovoj kulturnoj baštini.   
Ipak, pri analizi načina na koji je to učinjeno primjećuju se znatne razlike. Leksikon u svojim natuknicama predstavlja značajnu sakralnu baštinu područja, prije svega župnih crkava sv. Josipa u Čereviću, sv. Katarine u Sotu, sv. Mihovila u Erdeviku i sv. Barbare u Beočinu. »Kapela mira« u Srijemskim Karlovcima nije predstavljena tekstom, ali jesu dvije velike fotografije. S druge strane, tu su i odrednice koje su »skriveno« hrvatske, kao što je karlovačka Vinarija Kiš, koja djeluje od 1830. godine, kao i vrlo značajne sakralne odrednice fruškogorskog srednjovjekovlja, kao što je »Cisterciti u Petrovaradinu«, od kojih naziv ovog grada i potječe. Ipak, iako su njezine ruševine još uvijek impozantne, nema u Leksikonu informacija o benediktinskoj opatiji Dombo kod Rakovca.
S druge strane, Monografija je u svojem pristupu temi iznimno etnocentrična u pravcu većinskog naroda na Fruškoj gori i vrlo je bogata prikazom povijesne, etnološke i duhovne baštine pravoslavnih Srba. Hrvati se spominju kao vrlo rani doseljenici »još od 18. veka« (iako Hrvati ravni Srijem naseljuju još od dolaska slavenskih plemena u Panonsku nizinu). Ima i mimikrije nazivljem: »Kako je prostor Fruške gore bio pokriven najboljim šumama, a na njemu živeli Srbi i Šokci, jasno je zašto se ova dva naroda pojavljuju kao njegovi najbolji graditelji«, već (u ovdašnjoj publicistici) ustaljenih opisa razdoblja II. svjetskog rata u Srijemu, kao i odsječnih poluinformacija tipa: »Tokom poslednjih ratnih zbivanja, zbog masovnih iseljavanja, njihov broj (Hrvata, op. M. T.) je smanjen«. Ako se uzme u obzir da su među autorima povjesničar Dejan Mikavica, te da je ravnatelj i glavni urednik nakladnika ove knjige u vrijeme njezinog izdavanja bio Radoš Ljušić, to i nije za čuđenje.
Čitatelj će primijetiti da obje publikacije povezuje predstavljanje, a u nekim odrednicama, odnosno poglavljima, i promidžba, srijemskog načina života. Taj, tako posebni pogled na hranu (i vino), životne dužnosti i slobode, žene i muškarce, prirodne blagodati, društvo, sport – na sve što nas okružuje, fenomen je za proučavati i vidljiv je i u podgorju Fruške gore. Drugi se dio primjedbi odnosi na objekte proučavanja autora obiju knjiga: još uvijek nemamo iz vlastite zajednice potekle mjestopise koji bi obradili povijest, baštinu i život s prirodom Hrvata u većini naselja na obodu Fruške gore.
Ima razloga za upoznati Frušku goru. Veliki broj posjetitelja ove planine to potvrđuje svakodnevno, a iznimno jaka osjetljivost njezinih ljubitelja na ugroze njezinih šuma čini je i dobrim primjerom kasno probuđene ekološke svijesti Vojvođana. Vrijedi imati pri ruci ovako opsežne prikaze jedinog nacionalnog parka u Vojvodini (ne samo) kao podsjećanje na bogatu prirodnu baštinu krajeva u kojima živimo. Vrijeme koje je proteklo od njihovog objavljivanja ne čini ih manje vrijednim, a svakako se sada mogu naći po nižoj cijeni spram one koja je važila u vrijeme kada su objavljene.
Marko Tucakov