Kad ti godina krene pješačenjem i izletom na Frušku goru, pomisliš kako će cijela biti puna putovanja i avantura i onda se dogodi nešto sasvim drugačije i ti zbrajanjem moraš prednost dati nekim unutarnjim osvojenim vrhovima, ispunjenim malim željama i zacrtanim velikim planovima.

Gdje si bila, Gorana?

Htjeli ili ne, u jednom momentu ovog razdoblja godine se dogodi podcrtavanje linija, osvrtanje, bacanje misli u daljinu i onih pitanja gdje sam bio ovih godinu dana, što sam radio, jesam li se dovoljno smijao, dovoljno volio, koliko sam tugovao, kamo putovao, s kim drugovao. I koliko god sebe obmanjivali uvjerenjima kako je to oko Nove godine i novih početaka glupost i kako je 1. siječnja samo dan nakon 31. prosinca, jedna obična srijeda nakon običnog utorka (dobro, ne baš običnog, malo bučnijeg i s više vatrometa), malo tko će odoljeti i ne poželjeti nešto lijepo sebi i drugima u godini koja dolazi, nakon tog običnog utorka.
Ako se godina mjeri u putovanjima, ova mi je jedna od prosječno vrijednih, možda čak malo ispod prosjeka u odnosu na prethodnih nekoliko. Fruška gora, Pečuh, Segedin, Dubrovnik, Brač, Ušće Neretve, par natjecanja veslačkih i putovanja u bliža mjesta u Mađarskoj i to je to. Baš škrto od mene za mene u ovoj turi. Sada kada to i zapišem malo mi mene žao ali nema smisla tugovati, bolje razmotriti što uraditi po tom pitanju. Do sada mi je uvijek išlo ispraviti neke stvari postavljanjem ciljeva. Dakle, bacanje na posao.

Promjena stvari

U novoj godini sebi želim zadana putovanja, i sva ostala putovanja koja me sama pronađu. 
Bukurešt, i to zato što sam se danas slučajno sjetila da taj grad postoji. Drugarica mi je poslala preuranjenu rođendansku čestitku i pisalo je puno te ljubimo iz Bukurešta. Odem vidjeti malo fotografija iz Bukurešta, a on stoji i postoji onako lijep i onda se ja pitam kada će gradovi kao Bukurešt doći na listu nekog putovanja. Dakle, ja sebi Bukurešt dovodim u 2020. godini. Zapravo Bukureštu dovodim sebe. Može na proljeće.
Druga želja mi je malo drugačija, zapravo i veća. Od skoro sam postala ponosni vlasnik vozačke dozvole za kamion s prikolicom i sada si želim jednu avanturu u kamionu. Želim ih više, ali ova jedna je za početak. Želim provozati jednu turu do Španjolske. Heeeej, do Španjolske kamionom. Imam i savršenog partnera za tandem i sve miriše na sjajan plan, avanturu, posao i uspjeh. Samo još da nađemo taj kamion, tu priliku, taj posao ali kažu važno je željeti, zacrtati, a i ne vidim kako bi nam netko mogao odoljeti. Iz ove avanture bi mogli nastati opasni zapisi spakirani čak i u neki video. Ali o tom-potom, kamionom do Španjolske i natrag upisano za 2020.
Želim sebi putovanje s mamom. Jako dugo nismo putovale zajedno i uopće provele vikend odvojene od svijeta u svijetu. Djeca porastu, svi mi krenemo na neke svoje strane i normalno je da zajednička putovanja prestanu, ali je isto tako normalno i poželjeti ih i vratiti ih. Mama, pripremi se. Nemam pojma kamo ćemo, ni kako ćemo ali jedan vikend samo za nas dvije. Možemo kako hoćemo, čak mislim da neće biti poanta u destinaciji nego u vremenu provedenom zajedno. Unaprijed se radujem.
Ne znam zašto, ali želim u mojim zacrtanim željama stati na broju četiri. Četvrto što želim je osjetiti plavetnilo sa svih strana. Čak mislim da me ova želja goni par godina. Ulijeva mi strah i mami me u isto vrijeme. Moram to okusiti i nemam pojma koliko je realno da će to što želim stati u jednu godinu, ali što da ne. Kažu, važno je velike snove sanjati.

Neka je svima sretna 2020.

Na kraju, ne broje se samo kilometri u nogama nego i u osmjehu, zdravlju, sreći i ljubavi. I to svima želim kad se sretnemo na kraju 2020. da budemo živi, ​​zdravi, sretni i nasmijani, a što će nas na tom putu održati, to neka bude do nas. Svako dobro i sretna svima Nova. 
P. S. I da se ne naljuti ova, sad već uskoro Stara, volim je iako je bila škrta s putovanjima, i umjela je biti teška ali me je i nasmijavala, u njoj sam porasla, nekako stasala, par puta se u njoj izgubila, pa opet našla sebe. Svako dobro svima!
Gorana Koporan