Ovogodšnji kalendar nije baš bio pogodan za štampare, ali i za one koji »proizvode« novine. Tako da pišući ovo kolumnu, zapravo trebam isplanirati, predvidjeti kako ste svi vi, čitatelji, preživjeli »najluđu noć«. Po mom planu, a ja sam čovjek koji je školovan za planiranje, svi ste upješno preživjeli doček Nove godine i prateća opterećenja najprije za sustav probave. Tako da za početak želim vam sretnu i lijepu, uspješnu novu godinu. Poslije vam želim uspješnu novu državnu Petoljetku, koju su koncem godine zajednički najavili predsjednik države i premijerka Vlade. Isto tako, želim vam, ako ste u mirovini kao ja, da doživite 2025. godinu i da imate bar prosječnu mirovinu od 440 eura. Ako ste uposlenik i do te godine ne odete u mirovinu, iz sveg srca želim vam sreće da imate prosječnu plaću od 900 eura, kako su nam najavili najviši državni dužnosnici. Kao što rekoh, ja sam čovjek koji se školovao da bi planirao, bilo to arhitektonsko ili urbanističko planiranje i zato tvrdim: planirati se mora! U zemljama koje imaju more, govori se: ploviti se mora, ali bez plana ne možeš ni ploviti! Naime, moraš predvidjeti koliko namirnica, pitke vode trebaš ponijeti sa sobom, zatim kakvi rezervni dijelovi će biti potrebni itd. Da zaključimo: bez planiranja, pogotovo u današnje vrijeme, naprosto ne možeš opstati. To je više nego neophodno. U planiranju razlikujemo kratkoročne, srednjoročne i dugoročne planove. Tipičan muški kratkoročni plan je: isplaniram da na kraju kupovine na tržnici odem u obližnju kavanu popiti jedno dobro zasluženo pivo. Ulazi susjed i sjedne pored mene, pa me časti još jednim pivom. Kako to i priliči: i ja njega i sebe častim jednom turom pića, te dolazi kolega s posla… itd. i ja kući stižem umjesto u dogovorenih i planiranih deset sati točno u podne. No, manimo šalu i prijeđimo na srednjoročno planiranje.

Plan bez plana!

Ovaj najavljeni plan je srednjoročni, i po pravilu treba biti dio jednog dugoročnog plana. Ova država nije bez ovakvog plana, jer još važi jedan dugoročni plan, a to je »Prostorni plan Republike Srbije od 2010. do 2020.« koji je izrađen kad je naš sugrađanin, Subotičanin, bio ministar životnog okoliša, rudarstva i prostornog planiranja. Nažalost, važnost ovog plana prestaje koncem prve planske godine Petoljetke. Koliko je meni poznato, zasad nije ni pokrenuta na Vladi nekakva inicijativa da se izradi ili dopuni postojeći prostorni plan Republike. No, nisam ja sveznalica i najbolje obaviješten. Možda predsjednik Republike već nešto zna, i to je znanje podijelio s nama, i flomasterom crtajući ceste na nekakvoj »slijepoj karti« dao je upute inženjerima što trebaju planirati od budućeg »krvotoka od cesta« naše sve više i više napredne zemlje koju predvodi najbrojnija (neki tvrde europska) partija, koja se (ne) slučajno zove Srpska napredna stranka. Ovaj najavljeni plan ja bih nazvao »planom lijepih želja«, prije svega financijskih, koji će za pet godina potrošiti oko 14 milijardi eura, što znači prosječno godišnje 2,8 milijardi. Mene su učili da su maksimalne mogućnosti financiranja iz proračuna jedne države oko 6% sveukupnog bruto društvenog proizvoda (BDP); naš trenutno iznosi oko 50 milijardi eura, tako da je godišnji iznos od oko 5% BDP-a realan. Nerealno je ono što »obećava« premijerka Vlade: vodovi pitke vode i kanalizacija u svim gradovima, čak s pročistačima otpadnih voda (da vas ne opterećujem podacima kakvo je stanje u komunalnoj opremljenosti gradova). Pa zatim razvoj školstva, zdravstvenog sustava itd. Želim konstatirati da za ispunjenje »svih lijepih želja« treba u ovom roku uložiti daleko više novaca, tako da nešto od obećanog sigurno neće biti ostvareno. No, shvaćam ja premijerku: izbori su sve bliže, a ovih četiri mjeseca su period obećanja. Onako usput, gledajući taj plan »omražene bivše vlasti koja ništa nije radila« moram konstatirati da je bar napravila plan po kojem se danas može raditi.    

»Tutnji demokracija«

Kao automobili na novootvorenim koridorima, tako u našem društvu »tutnji demokracija« na svim nivoima vlasti, počevši od lokalnih skupština do republičke. Koncem prošle godine, tko je imao sreće, ali ponekad i strpljenja, mogao je uživati u radu subotičke gradske skupštine koja je usvajala proračun za ovu godinu. Na dnevnom redu bila je i jedna za mene interesantna točka. Naime, na Y kraku treba podignuti dva nadvožnjaka zbog poljoprivrednika kako bi strojevima mogli doći do svojih njiva. Na pitanje oporbe zašto ovo financira grad, kada je Koridor 10 državni projekt dobiven je »demokratski« odgovor: podrugljivi osmjeh gradonačelnika. Bez obzira što je sam predsjednik otvorio dotičnu dionicu puta uz mnogo hvala susjednoj državi, Y krak nije završen ni nakon 30 godina, a time ni Koridor10 nije kompletiran. Netko će se pitati zašto ovaj sad tu cjepidlači, koliko još objekata imamo, a da nikad nisu kompletno završeni a funkcioniraju! Možda su samo planovi bili malo pretjerani! Imao bih vam više pričati o planovima, ali »steže me rok« – predaje teksta. Možda sačekate neki drugi rok, naravno ako ste zainteresirani.